Author Topic: Otvoreno pismo za arhivu hrvatskog vatrogastva  (Read 4442 times)

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Offline Antun Novak

  • Newbie
  • *
  • Posts: 2
  • Karma: +1/-0
Otvoreno pismo za arhivu hrvatskog vatrogastva
« on: January 08, 2012, 13:57:16 »
Kao hrvatski vatrogasac (od 1956. g. sve do danas član dobrovoljne vatrogasne službe, a od 1966. - 1990. profesionalac u vatrogasnoj i službi zaštite od požara na raznim dužnostima - zapovjednika VSO, referent zaštite od požara, zaštite na radi i civilne zaštite u poduzeću, inspektor zaštite od požara, rukovoditelj PVP, načelnik odjela za vatrogastvo i zaštitu od požara sa završenim osposobljavanjima za vatrogasnog dočasnika, vatrogasnog časnika, za speciljalistu zaštite od požara u ratnim uvjetima te završenom Srednjom vatrogasnom školom i Višom školom za zaštitu od požara ) ne slažem se i ne prihvaćam izjavu prve i najodgovornije osobe hrvatske vatrogasne struke na HRT tj. da >> i mnogi naši vatrogasci ne znaju što je eruptivni požara<<.
          Stoga, prije svega, u interesu hrvatske vatrogasne struke, nas vatrogasaca, vatrogasnih časnika i inženjera zaštite od požara, a najviše u ime pokojnih nastavnika Vatrogasne škole koji su nam prenijeli spoznaju što je eruptivni požar otvoreno i javno protestiram s izrazima negodovanja i odbacivanja neutemeljene izjave gospodina ravnatelja Učilišta jer je ponižavajuća, uvrijedljiva i sramotna za hrvatsku vatrogastvu na početku 21. stoljeća. Neprijeporno se postavlja pitanje u čijoj je službi i za koga radi najodgovorniji čovjek za hrvatsku vatrogasnu struku. Očigledno je da najmanje za ugled hrvatske vatrogasne struke koju je teškom mukom utemeljivao od 70-tih godina 19. stoljeća otac hrvatskog vatrogastva, Đuro Stjepan Deželić, a što se nakon 130 godina minizira, omalovažava, blati. Da li je to prilog njegovoj 170. obljetnici rođenja ? (1838. - 1907.).
          Ravnatelj Učilišta vatrogastva svrstao se u red, između ostalih, u one koji nisu u 19. stoljeću dozvolili da ugleda svjetlo dana Hrvatski vatrogasni zakon i koji nisu dozvolili tajniku Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice na početku 20. stoljeća govoriti o hrvatskom vatrogastvo na skupu CTIF u Bidimpešti, odnosno onih koji 1922. godine nisu dozvolili hrvatska vatrogasna odličja, te onih koji 1930. godine nisu dozvolili održavanje Skupštine Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice dok se nije >>prekrstila<< u protivpovijesni i protivnarodni naziv - VZ Savske banovine pod kojim je hrvatsko vatrogastvo minizirano, odnosno onih koji 1976. godine nisu htjeli ili nisu željeli obilježiti 100. obljetnicu HVZ, a istih 70-tih godina 20. stoljeća bili i protiv otvaranja Više vatrogasne škole u Hrvatskoj i pretvaranju tadašnje Vatrogasne škole MUP (RSUP) u centar hrvatske vatrogasne struke, jedinstvenog hrvatskog vatrogasnog učilišta.
          Što je polučeno izjavom ravnatelja Učilišta? Osim ponižavanja vatrogasne struke i javnom ocjenom ili upitom da je netko potpuno zreli za ostavku na dužnost ravnatelja Učilišta  vatrogastva.
          Ako Učilište vatrogastva, odnosno ravnatelj, nakon 50 godina postojanja Vatrogasne škole u Hrvatskoj,  ne podučava, ne krijepi i ne obogaćuje vatrogasnu struku s pojmom eruptivni požar - dokaz je izjava da danas na početku 21. stoljeća današnje vatrogastvo nezna što je eruptivni požar  - autor ovih redaka  želi dati do znanja da je kao polaznik Vatrogasne škole prije 40 godina u zgradi i kabinetima Učilišta vatrogastva slušao, učio i na ispitima odgovarao o eruptivnom požaru. Prvo je to bilo u nastavnom predmetu PREVENTIVA, poglavlje šumska preventiva, a zatim u nastavnom predmetu TAKTIKA u poglavljima taktika gašenja šumskih požara i opasnosti na požarištu.
          Vremenski razmak od 40 godina, tj. kada se u hrvatskom vatrogastvu učilo i danas kada se ne uči o eruptivnom požaru, <<ublažuje<< činjenica da je tada ravnatelj (direktor) Vatrogasne škole bio dipl. ing. sa završenom Vatrogasnom školom u Beču, a danas je ravnatelj Učilišta dipl. ing. bez vatrogasne škole, a ustanova tj.
Škola - Učilište je tamo gdje je bila što se tiče školskog sustava.
Naime, tada je Škola bila pod RSUP-om, što je bila sve do jučer pod MUP-om, dok nije prešla u Državno upravu za zaštitu i spašavanje.
Podsjećam da je Vatrogasna škola u Hrvatskoj 60-tih godina 20.
stoljeća bila uzor i pojam u srednjoj Europi, čak se nosila sa vatrogasnim školama u Austriji. Gdje su danas one i druge, mnoge nove, a gdje je hrvatska Vatrogasna škola?
           Temeljem izjave ravnatelja Učilišta vatrogastva mi vatrogasci možemo, odnosno moramo, zaključiti (prihvatiti ?) da su za smrt u požaru trave na Kornatima 2007. godine krivi sami vatrogasci jer nisu znali što je eruptivni požar. A tko je kriv zašto to nisu znali, odnosno doznali i naučili u svojoj struci ???
          I još nešto. U ime vatrogasne struke ravnatelj Učilišta vatrogastva ni jedne riječi nije izrekao čime i kako svjetska i domaća zakonodavna, tehnička,  normativna i obrazovna regulativa definira eruptivni požar za što su po njemu mnogi hrvatski vatrogasci analfabeti. Isto tako ni jedne riječi nije upotrebio, odnosno dao nama vatrogascima i javnosti do znanja kako je i da li je u planu zaštite od požara, dakako ako postoji, Nacionalnog parka Kornati ili pripadajuće Županije opisan eruptivni požar - od procjene ugroženosti do načina gašenja. Temeljem ovih činjenica neprijeporno se postavlja pitanje, a na koje nema odgovora, da li u požarima na priobalju naše Domovine prijete eruptivni požari i što je poduzeto za zaštitu od te opasnosti.


Antun Novak, ing. zop
Viši vatr. časnik I. klase

Offline Hajdarovic

  • Urednik/Admin
  • Hero Member
  • *****
  • Posts: 898
  • Karma: +14/-10
  • Gender: Male
    • Hrvatski povijesni portal
Re: Otvoreno pismo za arhivu hrvatskog vatrogastva
« Reply #1 on: February 05, 2012, 14:47:29 »
Prenosim novo pismo gosp. Novaka:


Quote
NOVAK ANTUN
Žiškovec 101
40000 ČAKOVEC

Žiškovec, 31.7.2009.

HRVATSKA VATROGASNA ZAJEDNICA
Z  A  G  R  E  B
OTVORENO PISMO,
-   za arhivu.
Ponukan, ohrabren i, dakako, počašćen izjavom predsjednika HVZ, mr.
Antuna Sanadera, dipl.ing. :" Da s tadašnjim ustrojem nešto nije bilo u redu, kakav uzgred rečeno ne poznaje niti jedna zemlja EU, dokazuje činjenica da je več 1996. godine Zakon mijenjan" (Vatrogasni vjesnik br. 7/׀2009, str. 4., I. stupac ) želim otvoreno progovoriti, za arhivu vatrogastva, odnosno onima kojima  sam smetao u hrvatskom vatrogastvu koji me nisu shvaćali već šikanirali, marginalizirali i s insinuacijama me prikazivali-ogovarali, ovakvim i onakvim: nepismenim, nepoznavateljem Zakona, razbijačem dobrovoljnog vatrogastva, itd.,itd.
Čini mi zadovoljstvo što su se mnoge moje ideje, misli o vatrogastvo, djela i riječi, zbog kojih sam bio nepoželjan u hrvatskom vatrogastvu i službi zaštite od požara, obistinile, potvrdile u praksi, došle na svoje mjesto koje sam locirao, trasirao, utemeljio, izrekao. Mnoge činjenice potvrđuju da sijeme koje sam posijao prije 15, 20, 25 godina nije palo na plodno tlo, ali je ipak nakon niza godina niklo kao, primjerice, sijeme autohtone europske agacije ili kanadskog bora koje pukne na visokoj temeraturi, u požaru, te počinje klijati. Zašto sam bio neshvaćan i proglašavan nepoželjnim, odnosno, zašto sam bio strah čelnicima vatrogastva i službe za zaštitu od požara znaju oni – predsjednik, tajnik, načelnik od  80-tih godina prošlog stoljeća bivšeg VSH i od 1993. godine HVZ (izuzev predsjednika mr. Teodora Frickog, načelnika mr. Željka Popović, tajnika Gabriela Špehar i svakako današnjeg predsjednika) te načelnici Inspektorata, odnosno, Odjela za zaštitu od požara bivšeg RSUP  i kasnijeg MUP s dozom priloga i glavnog vatrogasnog zapovjednika, koji je kao i mnogi drugi uvažavao što je netko rekao, a ne stvarao vlastiti sud i prosudbu.
Detalje, pojedinosti i činjenice te prošlosti u više navrata sam opisivao i ne želim okretati listove te knjige. Međutim, smatram se pozvanim osvrnuti se na uvodno citirano izjavu kojom mi sadašnji predsjednik HVZ daje pravo na glas i osobno rehabilitaciju.
Po ustroju hrvatskog vatrogastva nakon Zakona o vatrogatvo iz 1993.godine napisao sam članak o trojnom zapovijedanju u našem vatrogastvo, a koji je objavljen u tadašnjem "Suvremenom vatrogasatvo". Moj napis kao blaćenog vatrogasca i djelatnika službe za zaštitu od požara i poprskanog kojekakvim insinuacijama naišao je na negativne reakcije, a glavni vatrogasni zapovjednik, Mladen Jurin, dipl. ing., je 1996. godine na izložbi u povodu 120. obljetnice HVZ (Interprotex 1996.) doslovno rekao: "A to je taj Novak, morao bi si Zakon pročitati". Na tako (ne)uljudno, (ne)bratsko-vatrogasno rezoniranje i ja sam doslovno odgovorio – Novak je proučio, a ne pročitao, više zakona o vatrogastvo i zaštiti od požara nego ih zna ili je čuo za njih glavni vatrogasni zapovjednik. Na tome smo stali, kao i na međosobnoj udaljenosti, mimoišli se, bez pozdrava i rukovanja, kao ni nikada prije toga i nikada poslije toga. Vrijeme je učinilo svoje: izmijenjen je Zakon o vatrogastvo, nestalo je trojno zapovijedanje, profesionalci su preustrojeni iz MUP, a čak je i glavni vatrogasni zapovjednik otišao iz MUP. Moju tadašnju konstataciju, napis, potvrđuje, odobrava, priznaje 2009. godine predsjednik HVZ.
Pitam se što bi tek bilo s Novakom ako bi tada zapisao, ali i s urednikom ako bi objavio, to što je danas – 2009. godine rekao predsjednik HVZ i objavio Vatrogasni vjesnik – da takav ustroj vatrogastva ne poznaje niti jedna zemlja Europe. Doduše Novak je to zapisao  i u usmenom komuniciranju izjavljivao ali se u tadašnjem ozračju to nije smjelo javno reči i objaviti.
U 1998. godini Vatrogasni vjesnik je objavio moj članak glede potrebe budućeg pravca razvoja i ustroja hrvatskog vatrogastva i sustava zaštite od požara s osvrtom na tedenciju broja porasta požara i Program Vlade glede mjera zaštite od požara. Ponovo sam izvrgnut ruglo, insinuacijama, podvodnim aktivnostima pojedinaca, a urednik glasila je isto imao, odnosno, doživljavao neugodnosti. Nepobitna je činjenica, nakon toga, da je tada MUP obustavio peretplatu na Vatrogasni vjesnik, čini mi se od 400 na 10 primjerka. Druga i najvažnija nepobitna činjenica je da je 6 godina poslije toga tj.
2004. godine u Hrvatskoj ustrojena Uprava za zaštitu i spašavanje koju sam, između ostalog, predvidio u svom napisu, a zbog čega sam zamalo linčovan te ožigosan, omalovažavan, ignoriran i marginaliziran. Netko je čak tražio da se utvrdi identitet Novaka, da li je Hrvat ili ne, te da se zabrani objavljivanje njegovih budućih priloga.
Treći primjer koji želim iznijeti seže u 1985. godinu kada sam prvi u Hrvatskoj, tada na dužnosti načelnika Odjela za zaštitu od požara OSUP Čakovec u sklopu kojega je bila inspekcija za zaštitu od požara i profesionalna vatrogasna jedinica, uveo, ustrojio, predlagao, da zapovjednik tadašnjeg Vatrogasnog saveza općine Čakovec (danas Vatrogasna zajednica Međimurske županije) bude iz redova PVJ tj.
profesionalac. Time sam otvorio front protiv Novaka, nažalost, opsežno kampanju s insinuacijama i tendencioznim aktivnostima od Čakovca do Zagreba i diljem Hrvatske. Nositelji te nehumane i nepristojne kampanje bili su Trupković i Hraščanec iz VSO Čakovec, Biškup i pok.
Vidović iz VSZOV, pok.  Jarić, pok. Popović J., pok. Djetelić i drugi iz VSH, te oportunisti i dodvarači, nažalost, plaćeni i odgovorni za vatrogastvo i sustav zaštite od požara u tadašnjem RSUP koji uopće nisu imali pojma što je vatrogasatvo. Zato sam nekome i zasmetao jer sam tih godina izrekao da mi oni koji nikada nisu bili članovi DVD i koji nikada nisu položili nikakav ispit iz vatrogastva i zaštite od požara ne mogu dijeliti lekcije, soliti pamet, izoštravati mozak, o vatrogastvo, naročito HRVATSKO koje se omalovažava i ignorira i čiju povijest uopće ne poznaju. Kao član dobrovoljne vatrogasne službe od 1956. godine, tada predsjednik DVD Žiškovec (da ne nabrajam ostale dužnosti), inicirao i tehnički organizirao prvi u Hrvatskoj natjecanje ručnim špricama i požarnim hidrantom i jedini od dužnosnika u vatrogastvo i u službi zaštite od požara u Hrvatskoj s napisanom mojom prvom knjigom "Vatrogastvo Međimurja 1875. – 1985.", izašla 1987.
godine, proglašavan i prikazivan sam diljem Hrvatske, dakle, ogovaran, blaćen, kao "razbijač dobrovoljnog vatrogastva". Mnogi inspektori, mnogi čelnici službe za zaštitu od požara i mnogi zapovjednici tadašnjih PVJ prstom nisu maknuli za dobrovoljno vatrogastvo, pa su za razliku od Novaka bili zvijezde…, a Novak je bio čak razbijač DVD.
Nakon 20 godina tj. 2005. godine u Vatrogasnoj zajednici Međimurske županije zapovjednik JVP Čakovec, Ivan Krištofić, dipl. ing., je i zapovjednik te Zajednice, a Novak Antun nije niti na popisu vatrogasnih veterana spomenute Zajednice, iako je neprekinuto član DVD od 1956. godine. Dakle, ostao je na margini kuda su ga izgurali nesposobni da shvate ideju za bolje vatrogastvo koji su svojo sposobnost i doprinos dokazali time što su i koliko napisali o i za vatrogastvo. Unatoč toga Novak je doživio povijesnu, iako tihu i nenaglašenu, satisfakciju koja mu čini zadovoljstvo jer mu je misao, riječ, ideja, djelo, bilo u korist vatrogasne plemenitosti i sustava zaštite od požara kao grane za boljitak naroda. Isto tako upisan je u kronologiju hrvatskog vatrogastva kao ni jedan od svih onih koji su ga marginalizirali, a o čemu će prosudbu dati budući naraštaji.

S izrazima dubokog poštovanja
Audaces fortuna iuvat!

Offline kiseli1

  • Sr. Member
  • ****
  • Posts: 298
  • Karma: +24/-0
Re: Otvoreno pismo za arhivu hrvatskog vatrogastva
« Reply #2 on: February 05, 2012, 15:40:23 »
Prvi Hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor u Varaždinu je osnovan 1864 godine, i to je pocetak vatrogastva  u Hrvatskoj

70 godisnjica je vrlo lijepo proslavljena, 1934 godine, sa "jugoslavenskim vatrogasnim sletom" , u Varazdinu