Hrvatski povijesni forum

Spašavanje kozaračke djecie. Objasniti stravićni kontekst ofenzive na Kozaru, pokolj koji zajednički vrše njemačka i "hrvatska vojska", Jasenovac... Ali istovremeno je tu i pozitivna, humana poruka: zaista je tisuće Hrvata sudjelovalo u spašavanju te djece, raznolikih. I vodili su evidenciju, i poslije rata vraćali djecu roditeljima kad su god mogli.

Lik Dijane Budisavljević kao heroine. Tjednik "Novosti" vodi kampanju da joj se oda dužna počast. Trebalo bi to proširiti, javno podržati, jer žena to zaslužuje, većina ljudi o njoj ipak ništa ne zna, a treba izbjeći pogrešnu percepciju da je bila Srpkinja. Jedna od pozitivnh stvari: strankinja, koja je udajom došla u Zagreb, ali se s njim srodila.

Druge osobe uplesti u priču. Nisam učitelj, ali mi se čini da je dobro uvijek unositi u priču konkretne ljude. Spominje ih se mnogo koji su sudjelovali u akciji u Dnevniku Dijane Budisavljević i raznoj literaturi. Časne sestre, državni činovnici, Alojzije Stepinac (pročitati iz njenog Dnevnika kako ih je prvo primio hladno, kasnije je pomagao ali nije bio "u prvoj liniji" te borbe), pripadnici ilegalnih komunističkih organizacija, obični purgeri...

Quote

Zaboravio si spomenuti planski genocid indijanaca. Iz toga slijedi - što? Učiti djecu da su svi oni ista bagra, privilegirani bogati bijeli muškarci koji su 1787. pisali Deklaraciju nezavisnosti i oni, koji su 1935. pisali rasne zakone? Pa dakle, sve te povelje ništ ne vrijede, ne vjerujte nikome tko ispovijeda neke idealie i načela, budite djeco cinici i držite se samo "svojih"...

ne; to znaci da izbjegavas usporedbe, gdje im nije mjesto

1.rasni zakoni nacisticke njemacke nisu nikakvi "rasni" zakoni nego upravo vjerski zakoni, koji su dobili ime "rasni" zbog propagandnog efekta..bili su upereni protiv zidova, ali nacizam kao takav je nastojao da eliminira i bilo koji oblik krscanske crkve
ubaci tu nicea i njegovog "nadcovjeka" i onda zaustavi masinu

2. deklaracija nezavisnosti

Quote

We hold these truths to be self-evident, that all men are created equal, that they are endowed by their Creator with certain unalienable Rights, that among these are Life, Liberty and the pursuit of Happiness.

ovdje ubaci francusku revoluciju i ukidanje staleza (bez giljotine ...), i zaustavi masinu

i onda pitaj klince; koji je sistem pravicniji, bolji humaniji....neka bude njihov zakljucak..jeste da je poluistina, ali barem je njihova...nije tvoja

medjutim , ako je tema zaracene strane na balkanu 1941-45 , onda ce ici malo teze;

partizani imaju nadnacionalnu ideologiju , sto je bio razlog njihovog politickog uspjeha...oni su prakticki omogucili pripadnicima svih nacija da ne budu ubijeni na spavanju zbog pripadnosti jednoj odredjenoj naciji.vodstvo je bilo komunisticko, ali cak ni deklaracija AVNOJ-a nije komunisticka , nego je federalisticka
ustase i  cetnici  naprotiv djele istu ideologiju

Quote

„Nacionalizam je, pre svega, paranoja". „Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se „izrazi", ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne slobodnozidarske skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, i skinuli ga sa slobodnozidarske lože, u koju se on sam smestio, ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila. To je onaj Sartrov Zil, koji je porodična nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova „tajna" da. ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davače vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju. Ovaj i ovakav portret, primenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju, asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, „potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta". Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe — nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to su drugi, u okviru nacionalnog ključa naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko ...) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše „iz naroda i za narod", koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič: u srpskohrvatskoj varijanti, borba za prevlast   oko   nacionalnog porekla LICITARSKOG SRCA. Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne tiču ga se). Ali stvar nije tako prosta. Ako zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič,  ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke  prirode, nego  nacionalističke. Insistiranje na famoznom couieur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta (što će reći ako nije u službi umetničke istine), jedan od vidova nacionalizma,  prikrivenog. Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet,  nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što  su oni.  Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari;  naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra započeta. Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svoga brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, „nikoga do boga", a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on sam, „ponos porodice", porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije — bledi rođak Džim. Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. „To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili iz anonimnosti gomile; nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune" — slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologi jama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija..." .

Danilo Kis (Poetika, knjiga druga, str. 174—181)

Quote from: kiseli1 on September 22, 2010, 11:51:48

1.rasni zakoni nacisticke njemacke nisu nikakvi "rasni" zakoni nego upravo vjerski zakoni

Ovo je elementarno neznanje. Upravo su rasni, ne vjerski. Teško mi je vjerovati da to ne znaš.

Quote from: kiseli1 on September 22, 2010, 11:51:48

medjutim , ako je tema zaracene strane na balkanu 1941-45 , onda ce ici malo teze

Svakako je teže. Ja sam gore dao prijedlog zaobilaženja političkih strasti koje se začas raspire, kroz primjer spašavanja kozaračke djece.

Ipak, treba jasno reći i to, da su postojale dvije strane - fašistička i antifašistička. Antifašistička strana bila je ad-hoc koalicija vrlo raznovrsnih, ali ona je injedrila projekt Ujedinjenih nacija, koje su donijele Opću deklaraciju o pravima čovjeka itd.. To je bila velika borba dva projekta, kako trebaju biti uređeni međunarodni odnosi, a i na kojim se načelima trebaju graditi nacije (demokracija - komunisti su tvrdili da je "narodna demokracija" naprednija, fašisti su demokraciju otvoreno odbacivali, pa tako i ustaše - nacija treba imati jednog vođu kojeg svi slušaju). Demokratski projekt još nije realiziran - fašisti su svoj projekt realizirali.

Istaći kako "Hrvatski narod" već 17. travnja pozdravlja Antu Pavelića kao hrvatskog "suverena", da je on osobno donosio sve zakone, imenovao vladu itdl, nejgovo govor u tzv. "Hrvatskom državnom saboru" u veljači 1942., kad mi kaže "mi smo riječ demokracija izbrisali iz našeg rječnika", ja sam preuzeo odgovornost za sudbinu naroda, nemojte slučajno pomisliti da možete na nešto stvarno utjecati... Na kraju, jedino što je dobro organizirao bio je vlastiti bijeg.

Komunisti, uza sve mane, JESU dobre stvari za narod učinili.