Hrvatski povijesni forum

http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska/regionalno/334-travanjski-rat-cakovec.html
Hvala na članku, vrlo je informativan.

Zapravo nije mi jasno zašto bi se Travanjski rat smatrao šalom, a ne pravim ratom, čak i s osovinskog gledišta. Nijemci su pretrpili gubitke od oko 630 mrtvih, nestalih i ranjenih i šezdesetak aviona, a Talijani su izgubili oko 3300(!) mrtvih, nestalih i ranjenih te petnaestak aviona. Dakle samo Talijani i Nijemci su izgubili oko 4000 mrtvih, nestalih i ranjenih i oko 75 aviona (dakle 6 eskadrila). Dodaju li se tu i gubici drugih agresora broj izbačenih iz stroja valja uvećati za daljnjih 1200-1300 ljudi.

edit: usporedite s npr. kampanjom u Danskoj 1940.

Quote

Općenito vojska Kraljevina Jugoslavije nije bila dorasla za rat (materijalno, moralno, obukom, itd.). Njezini ratni planovi su bili da se povuče preko južne Srbije i Albanije prema Krfu i Solunu kako bi napravili novi Solunski mostobran p

Koliko znam plan je bio da se kraljevska vojska spoji s grckom vojskom i engleskim ekspedicionim korpusom u grckoj te naprave novi front. Zato je i isao prvi i glavni udar preko makedonije radi odsjecanja tog pravca. Sto je u potpunosti uspjelo te je s tim manevrom u biti i skrsena obrana. Znaci nije bio plan prolaz preko Albanije (sto bi bilo ponavljanje 1915).

Quote from: ignotus on February 07, 2009, 22:07:27

Pa baš je s Albanske, tj. Talijanske strane (kao i uvijek  ) napad sila Osovine propao. 
A što je štab završio na Palama to je zbog geografskog centra tog dijela tadašnje Jugoslavije. Inače je i JNA, meni se čini kad je pravila planove za obranu od invazije SSSR-a nakon sukoba Staljin-Tito, stavljala kao jednu od pozicija štaba upravo isti predjel.

Talijani ko talijani. glavno da su za potrebe filma inscenirali napad i borbe u Splitu. No postoji istinit dogadjaj iz Slunja kad je mjesni zupnik razoruzao jel pukovniju jel diviziju. No isto tako malo se pisalo i malo se pise recimo o zrtvama iz okoline Bjelovara Iz Donjih Mosti.

1.puni naziv  te konjicke jedinice je : "8 konjicki puk kraljevica andrije"
2. u borbama kod varazdina ( vinica ) bio je 7 konjicki puk, koji je imao gubitke jer se sukobio sa tenkovskom odredom (culinovic, "jugoslavija izmedju dva rata" , druga knjiga, str.238). varazdin je zauzet od prednjih dijelova 51 njemackog korpusa, 11 travnja 1941.
3.

Quote

VOJNI I POLITIČKI SLOM

Vojna kampanja Osovine protiv Jugoslavije može se prikladno podijeliti u dvije faze: najprije odlučni nalet u trajanju od 6. do 10. aprila, a zatim druga faza, od 11. do 17. aprila, koja uključuje zauzimanje vitalnog prostora i svršava predajom jugoslavenske vojske.51 Prva se faza sastoji od velikih ofenzivnih pokreta u Makedoniju, Srbiju i Banat, i konačno 10. aprila u sjevernu Hrvatsku i Sloveniju, što je dovelo do sloma svih jugoslavenskih frontova obrane. Do 10. aprila jugoslavenske su snage bile već u potpunom neredu, predajući se i odstupajući u svim područjima osim uzduž albanske granice. Videći slom na svim frontovima, jugoslavenska Vrhovna komanda izdala je tog dana Operativnu direktivu broj 120 kojom je naredila opće povlačenje svih jedinica prema brdovitoj unutrašnjosti zemlje, gdje bi se mogla uspostaviti jaka linija obrane i izdržati dok ne stigne pomoć od zapadnih saveznika. Vrhovna komanda je preko radija također obavijestila sve jedinice da tuku neprijatelja na svoju vlastitu inicijativu gdje god bude moguće — iako je to sigurno bila pusta nada usred skoro potpunog raspada oružanih snaga.52

51 Kronologiju Aprilskog rata treba rekonstruirati na osnovi škrtog jugoslavenskog dokumentarnog materijala, objavljenih neprijateljskih materijala i svjedočanstava nekih visokih oficira koji su u to vrijeme komandirali raznim jugoslavenskim jedinicama. Vidi Drugi svetski rat, I, 7; Dedijer, »Sur l'armistice 'germano-yougoslave'« osobito str. 1 — 2.

52 Terzić, str. 505-507.

Desetog aprila, posljednjeg dana prve faze, nekoliko sati prije ulaska njemačkih tenkova u Zagreb, hrvatski ustaše su pod vodstvom i uz pomoć njemačkih agenata proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku. U Sloveniji su prvoga dana rata slovenske političke stranke (osim komunista) formirale Slovenski narodni savjet, ali. aprila, slijedeći događaje u Zagrebu, Narodni savjet se preko Radio-Ljubljane proglasio jedinom suverenom vlašu koja jedina predstavlja slovenski narod.53 Slijedećeg dana savjet se predao talijanskoj vojsci koja je ušla u Ljubljanu.

Dok su armije Osovine 13. aprila napredovale sebi svojstvenim tempom na svim frontovima, predsjednik vlade Simović, koji je bio i načelnik štaba Vrhovne komande, prenio je svoja ovlaštenja na generala Danila Kalafatovića i dao mu instrukcije da zatraži primirje, jer je daljnji otpor nemoguć »zbog događaja u Hrvatskoj i Dalmaciji.«54 Pod »događajima u Hrvatskoj i Dalmaciji« Simović je mislio na djelovanje ustaške pete kolone i nekih hrvatskih oficira u jugoslavenskoj vojsci, te dijela poluvojnih organizacija Hrvatske seljačke stranke, ali ono je, kao i aktivnost slovenskih političara u Sloveniji, u stvari bilo od malog vojnog značenja. Oni su teško mogli biti uzrok potpunog sloma, ali su predstavljali prikladan izgovor da se objasni ono što je u stvari bio (kao što je Simović kasnije priznao) potpuni slom jugoslavenskih oružanih snaga na svim frontovima i neuspjeh jugoslavenskih visokih oficira (velikom većinom Srba) da pokažu borbenu inicijativu ili odlučnost protiv neprijatelja.55

53 O razvoju događaja u Sloveniji, vidi Saje, str. 15 — 27.

54 Simović je taj korak poduzeo očito na svoju ruku. Za tekst njegove naredbe Kalafatoviću i za druge dokumente o slomu oružanih snaga i primirju, vidi Zbornik DNOR, tom II, sv. 2. str. 549-570; vidi također Čulinović, Slom stare Jugoslavije, str. 281 -309.

55 Terzićev detaljni opis višeg komandnog osoblja jugoslavenskih oružanih snaga tokom aprilskog rata (str. 691-698), iz kojeg se skoro bez greške može izvesti nacionalnost komandanata, pokazuje da su uz položaje zapovjednika Vrhovne komande i ministra vojske i mornarice sva komandna mjesta viša od divizije bila u rukama Srba. Komandanti 29 od 30 divizija bili su Srbi, kao i komandanti 11 kombiniranih odreda, od ukupno 12. Na položajima u zrakoplovstvu drugi su narodi bili prilično dobro zastupljeni, a u mornarici većinu komandnih mjesta nisu zapremali, Srbi.

Nepovoljan položaj jugoslavenskih snaga od prvog dana napada i neposredne uzroke njihova sloma najbolje je karakterizirala autoritativna »Vojna enciklopedija« u svom članku o »Aprilskom ratu«:

»Tri početna udara rešila su sudbinu jugoslavenske vojske: 6. IV u Makedoniji, 8. IV u Srbiji, a 10. IV u Hrvatskoj. Sva tri puta su Hitlerovci probili granični front, prodrli duboko u unutrašnjost, i jugoslavensku odbranu izbacili iz ležišta... Kad je probijen granični front, jugoslovenske trupe bile su ubrzo prevaziđene, raskomadane, opkoljene, bez veze, bez komora, voćstva.«56

Međutim, kolikogod treba kriviti jugoslavensku vojsku zbog nedostatka borbenosti, treba reći da se .„ona jednostavno nije mogla mjeriti sa^silama Osovine. Kombinirana vojna sila Njemačke i njenih saveznika bila je nerazmjerno nadmoćna, i mala jugoslavenska vojska nije imala nikakve šanse za uspješnu obranu. Jugoslavenska Vrhovna komanda već je prvoga daha rata izgubila kontrolu nad svojim armijama na položaju, a u većini slučajeva i svaki kontakt s njima. Nastavila je s izdavanjem naređenja, ali ona su bila samo formalna, budući da se nisu odnosila na stvarno stanje na bojištu; naređenja se nisu mogla ni prenositi do armija, a još manje provesti u djelo.57

56 Aprilski rat Vojna enciklopedija, I, 189, prvo izdanje.

57 Drugi svetski rat, I, 491-492.

Četrnaestog aprila kralj i njegova uža okolina, a 15. aprila predsjednik vlade Simović i vlada, te praktično svi glavni sudionici nedavnog udara, pobjegli su iz zemlje s jednog aerodroma kraj Nikšića u Crnoj Gori. S izuzetkom nekih jedinica koje još nisu čule tu vijest (pa je bilo nešto borbe na albanskoj granici), Aprilski rat je bio završen. Od čitave jugoslavenske oružane sile samo je mali dio izbjegao zarobljavanju, a i taj privremeno; mali dio mornarice u sastavu od dva torpedna čamca i jedne podmornice pobjegao je u Egipat;58 dio zrakoplovstva, između šezdeset i sedamdeset aviona, odletio je iz zemlje; oko 1500 vojnika pobjeglo je u Grčku. Vojnike su uskoro zarobili Nijemci, a četrdeset četiri aviona je kratko vrijeme nakon bijega uništio napad njemačkih bombardera na aerodromu Paramythia blizu Janjine, u sjeverozapadnoj Grčkoj. Oko dvadeset drugih aviona odletjelo je u Egipat.59 I Nijemci i Talijani bili su iznenađeni brzinom jugoslavenskog rasula. Očekivali su da će se vojska, ili bar dio vojske, nakon početnih poraza povući u unutrašnja planinska područja i čvrsto se boriti sve dok bude imala municije i hrane.60 Umjesto toga, kao što je primijetio jedan njemački oficir, »osvajanje Jugoslavije, s njemačke točke gledišta, bilo je praktički vojna parada.«61 General Roatta komentirao je u svojim memoarima: »Mi smo u stvari vrlo dobro znali da jugoslavenska vojska ne bi mogla izdržati protiv snaga Osovine. Ali mislili smo da će neprijateljska komanda, shvaćajući da je bitka izgubljena, ipak više voljeti slavnu propast (»morire in bellezza«) pokušavajući izvršiti briljantni proboj na nekoj od naših slabih točaka, ili na frontu u Alpama ili u Albaniji.«62

58 Vidi Adamich, »The Royal Yugoslav Navy in World War II«

59 Richards, I, 298.

60 Vidi naređenje o rasporedu za Operaciju 25. od 30. marta 1941, kako ju je izdala OKH, mikrofilm br. T-78, rola 329, snimke 6, 285. 870.

61 Von Melenthin, str. 31.

62 Roatta, str. 162.

Planinski tereni Jugoslavije, idealni za gerilsko ratovanje, bili su zaista velika vojna prednost, ali izuzev nekoliko gerilskih jedinica, jugoslavenska vojska je bila uvježbana samo za konvencionalno pješadijsko i artiljerijsko ratovanje, tipično za prvi svjetski rat. Pod postojećim uvjetima, u Jugoslaviji u to vrijeme ne bi niti gerilski rat bio moguć. General Terzić (bivši kraljevski jugoslavenski oficir koji je tokom rata postao partizanski general) sugerira da je jugoslavenska Vrhovna komanda trebala izdati naređenje za općenarodni gerilski rat u područjima na kojima nije bilo široke petokolonaške aktivnosti, ali njegova sugestija proizlazi iz kasnijih partizanskih uspjeha koji su postignuti pod političkim i psihološkim okolnostima sasvim drugačijim od onih koje su vladale u vrijeme invazije i tokom Aprilskog rata.63
63 Terzić, str. 506-507.

citirano iz : Tomasevic; "Cetnici u drugom svetskom ratu"