Stavljam ovaj tekst ovdje, jer je cijelo razdbolje SFRJ naravno Titovom osobom bitno označeno, iako je njegova osoba ključna i za Drugi svjetski rat, a i prije toga živio je gotovo pola stoljeća.
PMSM, još nije napisana prava historiografska biografija Josipa Broza Tita. Ona bi trebala pisati po metodologiji "biografije velikih ljudi" razvijenoj u drugoj generaciji
analista.
"Veliki ljudi" su oni, koji nisu naprosto nošeni okolnostima, nego utječu na njihovo oblikovanje, i to u "dugom trajanju" ("antropološko vrijeme"); ne djeluju naprosto unutar struktura (makar i na ključnim pozicijama), nego stvaraju nove strukture; stvaraju nove mentalitete. (Ovo je vrlo grub, eklektički opis, PMSM ipak dovoljan, kao početna točka za dalje ispitivanje.)
U istraživanju se treba suzdržavati od generalnih vrednovanja: "veliki čovjek" ne mora biti "pozitivac". Može se objektivno diskutirati da netko jest "velik", po gore navedenim kriterijima, ne ulazeći u to da li su promjene i novosti koje donosi u nekom općem smislu "dobre" ili "loše".
Samo rijetki će poricati, da Josip Broz Tito jest "veliki čovjek". Tako proučavanje njegovoga života usmjeravamo na to, kako je on "oblikovao okolnosti", kako je stvarao nove strukture i mentalitete.
Međutim, naravno, nitko nije rođen kao "veliki čovjek", nego takav s vremenom postaje. Kako težimo razumijevanju njegove osobnosti, razdoblje prije nego što je postao "velik" također je za analizu zanimljivo.
Tu možemo proučavati što je u njegovom životu tipično, a što osobito. Važno je ne preskočiti ono "tipično": to kod "velikog čovjeka" mora postojati, on ne može biti samo "osobenjak".
Tu je prvo pitanje periodizacije: kad JBT postaje "velik"?
Važan čimbenik jest i to da je on po opredjeljenju revolucionar, tj. osoba, koja svjesno posvećuje svoj život tome, da mijenja okolnosti, da stvara nove strukture i mentalitete. Tako se postavlja i pitanje - kad on zapravo postaje revolucionar?
Biografske bilješke, rađene kad je bio neporecivi vođa države i partije, stavljaju početak njegove djelatnosti u rana razdoblja njegovoga života. Međutim, za to nema dokaza. Postaje član socijaldemokratske partije preko sindikata, po načelu kolektivnoga članstva, nije posebno aktivan. I sam je rekao da je njegovo sudjelovanje u Oktobarskoj revoluciji bilo marginalno, dapače, da i primanje u komunističku partiju u Omsku 1918. ne bi trebalo spominjati "jer je tamo bilo sve zbrkano"; stotine drugih "jugoslavena" imalo je mnogo zapaženiju ulogu.
Stječe se utisak da se u razdoblju do zarobljavanja 1915. prvenstveno nastojao osobno snaći i napredovati, a zatim 1915.-1920. preživjeti i prilagoditi se. U tome je svakako vješt, doživljava zanimljive avanture, ali ne izvan okvira onoga, što se milijunima ljudi tada događalo. On je "mali čovjek", njegovi doživljaji mogu biti zanimljivi upravo u okviru toga što su tipični. Nesumnjivo je međutim da ima i ambicije biti nešto više.
Kad se vraća u domovinu, postat će član tada legalne Komunističke partije Jugoslavije. U vrijeme kad je partija zabranjena, on nalazi dobar posao kao mašinist u mlinu u Velikom Trojstvu kod Bjelovara, gdje radi 1921.-1925.. Tek 1923. on uspostavlja vezu s članovima sada ilegalne partije i postaje njen član. U slijedeće dvije godine obavlja neke partijske zadatke, ali to je još marginalno.
Mislim da možemo reći da on pravi revolucionar postaje 1925., kad gubi posao u Velikom Trojstvu, te po naređenju partije odlazi u Kraljevicu, gdje se legalno zapošljava, a kao komunist ima zadatak obnoviti rad sindikata te osnovati partijsku ćeliju. Tako on postaje lenjinistički "profesionalni revolucionar", čije je život posvećen Revoluciji.
Tada ima već 33 godine. Tu možemo uočiti neobičnost, atipičnost: revolucionari (koji nisu "tipični" ljudi, ali nisu ni rijetki, ljudi "revolucionarnog mentaliteta") takvi obično postaju u ranoj dobi. Njegovo dugo "sazrijevanje" zanimljivo je za analizu.
Slijedećih godina, on vodi život "tipičnog revolucionara". Obavlja razne ilegalne zadatke, biva uhićen i poslan na robiju, nakon izlaska s robije prelazi u punu ilegalnost, boravi neko vrijeme u Moskvi. U tom razdoblju, iako u hijerarhiji napreduje, ne ističe se posebno. Još uvijek je "oblikovan okolnostima".
Ujesen 1936. on dobiva visoko odgovoran zadatak, da se vrati u Jugoslaviju i radi na obnovi partije, teško uzdrmane brojnim provalama. Na tome radi slijedeće četiri i pol godine, te dolazi i službeno na vrh, kao generalni sekretar KPJ. Možemo zaključiti da je u tome vrlo uspješan. U Moskvi, on kao jedan iz vodstva jedne male i problematične partije (koju su u Kominterni čak razmišljali ukinuti) ne znači mnogo, ali u zemlji partija jača, provala ima znatno manje, on okuplja mlade ljude kao nove vođe, među kojima gradi neporeciv autoritet (zovu ga "Stari" - većina je 20-ak godina mlađa od njega).
Uspješnost rada na organizaciji partije pokazat će se od 1941., kad ona započinje ustanak. Usprkos teškim udarcima u prvih godinu dana, ustanak se razvija i jača, autoritet KPJ kao jedine organizirane snage u Narodnooslobodilačkom pokretu je neosporan, kao i autoritet Tita kao političkog vođe i vojnog zapovjednika. Stvarajući od gerilskih odrada snažnu vojsku, on ostvaruje izuzetan podvig.
U to doba on je nesumnjivo "velik čovjek". S obzirom na značaj njegovog djelovanja od jeseni 1936., mislim da i to razdoblje možemo uključiti u vrijeme, kad on već djeluje kao "velik", oblikujući okolnosti, stvarajući nove strukture (bolje organizirana, učinkovitija ilegalna revolucionarna organizacija) i mentalitete (idejno jedinstvo i akcijska usmjerenost - "staljinizacija").
Tako možemo, kao okvir za dalja istraživanja, život Josipa Broza podijeliti na tri razdoblja: do 1925. "mali čovjek", 1925.-1936. prijelazno razdoblje, te razdoblje "veličine" od 1936.
Slijedile su 44 godine njegovog života, vrlo dugačko i raznoliko razdoblje, koje treba dodatno periodizirati. S gledišta "veličine", čini mi se da je bitni prijelaz jesen 1972. godine, kad on, zbog ozbiljnih zdravstvenih problema, bitno reducira svoje aktivnosti. Tako je, već u starosti od 78.-80. godina ali još dovoljno lucidan i energičan, imao bitnu ulogu u političkom suzbijanju reformističkih kretanja 1970.-1972., završno sa srpskim "liberalima". Nakon toga njegove sposobnosti bitno opadaju i ljudi iz njegove okoline dolaze znatno više do izražaja. On je načelno i dalje neporeciv autoritet, ali sve više je moguće njime manipulirati. Počinje "borba za nasljedstvo".
Tako bismo mogli govoriti o četiri razdoblja.
1892.-1925.: "mali čovjek".
1925.-1936.: "prijelazno razdoblje"
1936.-1972.: "povijesna veličina"
1972.-1980.: "post-veličina"