što se mene tiče nacizam i komunizam [u praksi] su izjednačili sami komunisti, iako su na ideološkoj razini nebo i zemlja
ono što me izuzetno smeta u čitavoj priči oko podgrijavanja mrtvih ustaša je:
1) smrdi;
2) nije higijenski;
3) partizani i komunisti nemaju baš znak jednakosti između, ali to velike povjesničare poput Banca ne tangira previše - takvima su uzor estonski SS
1 i sl. da ne spominjemo laži tipa:
I Roosevelt i Churchill i de Gaulle i kralj George VI. bili su antifašisti (bez navodnika), ali nisu promicali ideologiju što je stvorila prinudne kolektivizacije, gulage, katyne i kulturne revolucije.
http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2011/02/09/teze-i-protuteze-o-kaznenom-progonu-pocinitelja-ratnih-i-poratnih-zlocina-sa-strane-komunistickog-partizanskog-pokreta-i-komunistickog-rezima/Broj 1 je protivno ustavu potrpao američke Niponce u konclogore.
http://www.historyonthenet.com/WW2/japan_internment_camps.htmSuperhik se 1942. hvalio kako samo totalitarne (komunističke/fašističke) vlasti mogu ljude utrpati u zatvor bez suđenja i sl. dok je u GB tak nekaj nezamislivo, a upravo je to učinio s "protalijanskim elementima" (ljudima koji su voljeli talijansku operu, književnost i resto tal. kulture) na Malti, e da bi ih zatim i protjerao iz njihove domovine, iako niti jedan podanik Krune ne smije biti protjeran iz bilo kojeg razloga!
Jellison , Charles A., Besieged. The World War II Ordeal of Malta, 1940-1942, str. 154-157
C.d.Gaulle - nek ode Berberima pričati o njegovoj humanosti i ostalim vrlinama. Ili Vijetnamcima i drugima iz Union française.
1Zato se ne može tvrditi da je „antifašizam ‛otac Domovinskog rata’“. Uostalom, to se odnosi ne samo na zemlje u kojima je za Drugog svjetskog rata postojao jak komunistički pokret, kao u Hrvatskoj, nego i na one za koje se to ne može reći. U Estoniji, primjerice, nije bilo nikakvog značajnog otpora Nijemcima. Nije ga ni moglo biti, jer su Estonci njemačku vojsku doživljavali osloboditeljskom nakon iskustva sovjetske okupacije 1940. godine. Unatoč masovnim deportacijama i naseljavanju ruskih i drugih sovjetskih doseljenika nakon početka nove faze sovjetske prevlasti (jesen 1944.), Estonci i danas postoje, nisu nestali poput Tračana i Ilira, a njihova je zemlja članica EU i NATO, možda upravo zato jer u Estoniji ne postoje vodeći političari s komunističkim simpatijama.
http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2011/02/09/teze-i-protuteze-o-kaznenom-progonu-pocinitelja-ratnih-i-poratnih-zlocina-sa-strane-komunistickog-partizanskog-pokreta-i-komunistickog-rezima/Estonci su, primjerice, u SS i Wehrmachtu imali oko 60-70 tisuća ljudi, sudjelovali u uništenju (domaćih) Židova (tj. onih koji su preživjeli sovjetsku okupaciju), a primjerice, su imali i pokret otpora uperen protiv njemačkog okupatora (nije bio baš nešto značajan, ali postojao je). Zašto o tome ni riječi? Možda zato što su, vidi čuda, Estonci sudjelovali u zločinima Wehrmachta i SS u SSSR-u, pa bi to moglo baciti, možda, svjetlo na drugu stranu sovjetske represije (koje je bilo, i koje bi bilo u svakom slučaju, no pitanje je intenziteta).
I koji je to "jak komunistički pokret" postojao u Hrvatskoj? Poznat mi je Narodnooslobodilački pokret u kojem su sudjelovali (i) komunisti, koji su ga pokrenuli. Tolko je bio jak taj komunistički pokret da je više od 3/4 pripadnika NOVH bilo drugih, ili nikakvih političkih opcija, zato su mnogi istaknuti HSSovci bili u partizanima itd...
Partizan, pripadnik NOVH (NOVJ), nije isto što i komunist, iako su komunisti težili širenju i kontroli NOP, on se ne može nazivati komunističkim, već narodnooslobodilačkim (uz sve loše stvari koje totalni rat i bratoubilački rat nose). Komunistički poslijeratni teror je sasvim druga priča koja nema previše veze s NOB i NOP.