Budući da je došao u sukob s Mihailovićem, Durišić je odlučio da se nastave kontakti sa Sekulom Drljevićem, odnosno njegovim predstavnicima, i da se s njim povedu službeni pregovori s ciljem prebacivanja četnika preko teritorija NDH. Do pregovora je došlo u Doboju.Drljevićevi pregovarači istupili su sa zahtjevom da se Drljević prizna političkim vođom Crnogoraca, da Durišićevi četnici službeno priznaju Crnogorsko državno vijeće i, napokon, da se Durišićeve snage prebace na lijevu obalu Save (kod Slavonskog Broda) te da kao Crnogorska narodna vojska nastave marš prema Zagrebu.
Durišićevi su delegti u načelu prihvatili ove zahtjeve, ali nisu mogli potpisati sporazum jer nisu imali Đurišićevu punomoć. Pošto su ga pregovarači upoznali s tokom pregovora i s Drljevićevim zahtjevima, Durišić— koji je bio sav zaokupljen idejom o prebacivanju svojih snaga u Sloveniju i nije birao sredstva da tu ideju ostvari— odlučio je prihvatiti sve Drljevićeve zahtjeve i s
njim potpisati sporazum kojim bi se fiktivno stavio pod njegovu vlast. Jedini uvjet koji je postavio Durišić bio je da Drljević odmah primi ranjene i teško oboljele četnike. Oboružavši se Durišićevim ovlaštenjem i propusnicom ustaških vlasti u Doboju, četnički su pregovarači u drugoj polovici ožujka ponovo pošli izravno Sekuli Drljeviću u Zagreb. Po sporazumu, koji je potpisan 22.ožujka 1945, Durišićeve četničke snage proglašene su Crnogorskom narodnom vojskom pod vrhovnom komandom Sekule Drljevića, dok je Durišić trebao biti njezin operativni komandant. Durišić je također priznao Crnogorsko državno vijeće, dok je Drljević preuzeo obavezu da kod ustaških vlasti uredi što treba oko preuzimanja ranjenih, bolesnih i iznemoglih Đurišićevih četnika.
Sekula Drljević je u duhu sporazuma poduzeo kod ustaških vlasti mjere za prihvat i smještaj četničkih ranjenika i bolesnika, dok su kod Đurišićevih jedinica, koje su prema dogovoru trebale prebaciti kasnije, ataširani ustaški oficiri radi veze i opskrbe. Durišić je ubrzo nakon zaključenja sporazuma predao u Bosanskom Brodu ustaškim vlastima i Drljevićevim ljudima oko
2700 ranjenika i tifusara, koji su zatim prebačeni preko Save i smješteni u Staroj Gradiški. S njima je pošlo i nešto bolničkog osoblja i najbliže rodbine ranjenih i oboljelih četnika.
Čim je saznao za Durišićev aranžman sa Sekulom Drljevićem, Mihailović je 23. ožujka uputio raspis svim četničkim komandantima s teritorija Srbije, u kojem ih upozorava da je Durišić na taj način izvršio »formalnu izdaju prema narodu, kralju i ovoj komandi«. U tom se raspisu kaže da su četničke trupe Crne Gore i Sandžaka uspostavile vezu s ustašama i da s njima žele surađivati.Taj postupak Mihailović je okvalificirao kao »čistu izdaju« za račun crnogorskog separatista Sekule Drljevića
i upozorio da će crnogorski četnici ući u sastav Pavelićevih snaga pod komandom Sekule Drljevića, a da će četničke jedinice iz Srbije i Bosne, koje se nalaze u sastavu Đurišićevih snaga, biti razoružane. Mihailović je pozvao sve svoje komandante da prekinu radio-vezu s Durišićem, ističući da će od komandanata četničkih jedinica s teritorija Srbije biti sastavljen Ravnogorski sud, koji će Durišića lišiti čina i proglasiti ga izdajnikom. Na kraju, Mihailović je istakao da će obavijestiti sve savezničke komande da je Durišić sa svojim jedinicama prišao ustašama i crnogorskim separatistima.
Međutim, ni Pavle Durišić ni Sekula Drljević nisu imali iluzija o trajnosti i iskrenosti sporazuma koji su potpisali. Osnovni motiv kojim se Drljević vodio pri stupanju u kontakt i potpisivanju sporazuma s Durišićem bilo je razbijanje četničke organizacije Draže Mihailovića.Njegovo nastojanje da od Đurišićevih jedinica stvori svoju vojsku imalo je za cilj da se kod određenih
faktora, u prvom redu kod Nijemaca, stvori dojam o njegovoj snazi i opravdanosti njegova zahtjeva za separatnu Crnu Goru. Durišić, pak, imao je osnovni cilj da se oslobodi ranjenika i tifusara i da se bez incidenata s ustaškim oružanim snagama što lakše prebaci preko teritorija NDH u Sloveniju. Zbog toga nije niti rasturao Drljevićev letak upućen Crnogorskoj narodnoj vojsci.No ako je računao s prebacivanjem svojih jedinica željeznicom ili drugim prijevoznim sredstvima do Slovenije, nakon onog raspisa u kojem ga Mihailović proglašava izdajnikom — svakako je odustao od takve pomisli.Mihailovićev raspis od 23. ožujka iznenadio je Durišića, koji se uplašio neželjenih posljedica. Ćim je saznao za raspis, Durišić je svojim jedinicama, koje su se navodno kao Drljevićeva vojska četiri dana odmarale u rajonu Bosanskog Broda, naredio pokret desnom obalom
Save u pravcu Motajice i Lijevča-polja. Time je praktički prekršio sporazum s Drljevićem.Kada je uvidio da je Durišić s jedinicama okrenuo drugim pravcem i time prekršio sporazum, Drljević je o tome obavijestio ustaško vodstvo, a ovo je naredilo ustaškim i domobranskim jedinicama iz Banje Luke i Slavonije da zaposjednu cestu Banja Luka—Bosanska
Gradiška, spriječe daljnji prodor četnika i napadnu ih.U zoru 4. travnja ustaše i domobrani iznenada su napali Durišićeve snage na Lijevča-polju. U prvom borbenom kontaktu s ustašama najviše je stradala Gatačka brigada iz sastava Hercegovačkog korpusa, koja je bila prva na udaru. Ustaše su upale i pobile njezin štab i pratnju, ukupno 24 osobe na čelu s popom Radojicom Perišićem. Pošto su se pribrali, četnici su uspjeli odbaciti ustaše prema cesti Banja Luka—Bosanska Gradiška.Durišić je došao na ideju da pregovara sa ustašama da mu dopuste slobodan prolaz u pravcu Kozare, ali ustaše
nisu pristale ni na kakve pregovore.Uviđajući da nema drugog izlaza, Durišić donosi odluku da u toku naredne noći 4/5. travnja svim raspoloživim snagama napadne ustaše. Međutim, ustaše su uz pomoć artiljerije i tenkova odbile četnički napad.
Durišić je namjeravao da s ostatkom jedinica u toku naredne noći ponovno pokuša proboj kroz ustaške položaje i domogne se Kozare. Međutim, demoralizacija je bila zahvatila sve četničke jedinice, tako da od proboja nije bilo ništa.
Dne 6. travnja u četničkim jedinicama na Lijevča-polju nastupilo je rasulo. Pod utjecajem propagande Sekule Drljevića i njegovih emisara, mnoge su bile sklone da priđu Drljeviću. Videći bezizlaznu situaciju, Durišić je — po dogovoru s Dragišom Vasićem, Zaharijem Ostojićem, Petrom Baćovićem, Mirkom Lalatovićem i drugim istaknutim četničkim vodama — odlučio da izabere elitnu četničku jedinicu od nekoliko stotina ljudi i da se pokuša s njom prebaciti natrag preko Vrbasa i okrenuti južno od Banje Luke i preko Grmeča, Bihaća i dalje nastaviti za Sloveniju, a da ostale jedinice, pokrajinski Nacionalni komitet i izbjeglice fiktivno priđu Drljeviću,s tim što bi se i oni nastojali prebaciti u Sloveniju, kako bi se ondje svi našli na okupu.Pošto je odabrao nekoliko stotina dobro naoružanih četnika, Durišić se prebacio preko Vrbasa, a ostale jedinice i izbjeglice krenule su u Bosansku Gradišku. S Đurišićem su pošli Ostojić, Baćović, Lalatović, Dragiša Vasić,Miljan Radonjić, Ivan Ružić, Bećir Tomović i drugi istaknutiji četnički oficiri. Durišićev odred ponovno je prešao preko Vrbasa kod Gornjeg Šehera. Na cesti Banja Luka — Mrkonjić-Grad presreli su ga 17. travnja ustaški general Metikoš i Dušan Krivokapić, koji su nosili poruku Sekule Drljevića i ustaša da se Durišić vrati u sastav svoje vojske i da im se jamči slobodan prolaz preko hrvatskog teritorija. Kao protuuslugu, pošto su bile počele pripreme i za povlačenje ustaša, Metikoš je od Durišića, Vasića i Ostojića tražio obećanje da »nacionalne« snage koje su se nalazile u Sloveniji neće ometati povlačenje ustaša, a ako dođe do uspostavljanja kontakta s angloameričkim trupama, da ih kod njih uzmu u zaštitu. U međuvremenu, na Durišićeve snage na komunikaciji Mrkonjić-Grad—Banja Luka napale su jedinice NOVJ i presjekle im povlačenje prema rijeci Sani. Uviđajući da mu je marš u pravcu Bihaća onemogućen, Durišić je odlučio prihvatiti ustaške i Drljevićeve predloge. Sa svojom jedinicom Durišić se preko Banje Luke uputio u Staru Gradišku, gdje su se nalazile ostale njegove snage, koje su već bile stupile pod komandu
Sekule Drljevića.Četničke jedinice i izbjeglice, koje su se poslije poraza na Lijevča-polju predale 8. travnja Sekuli Drljeviću,
smještene su u kasarnu u Staroj Gradiški. Nije im oduzeto oružje, ali su kasarnu čuvale ustaške snage s artiljerijom i tenkovima. Desetog travnja posjetio je Staru Gradišku Sekula Drljević, koji je četnicima i izbjeglicama održao govor, pozvao ih da budu vjerni »samostalnoj Crnoj Gori«, obavještavajući ih da su samostalnost Crne Gore priznale Njemačka i NDH. Drljević ih je pozvao da nastave borbu protiv nove Jugoslavije, ali pod separatističkom zastavom, uz oslonac na ustaše. Odmah poslije toga pristupilo se formiranju Crnogorske narodne vojske, po uzoru na formaciju iz vremena stare crnogorske države. Ukupno su formirane tri brigade, odnosno jedna divizija. Prva brigada dobila je naziv »Vuk Mićunović«, druga »Bajo Pivljanin« a treća »Nikac od Rovina«. Za komandanta operativnih jedinica postavljen je Boško Agram, pripadnik Crnogorske federalističke stranke. Vrhovnu komandu nad Crnogorskom narodnom vojskom zadržao je Sekula Drljević za sebe. Crnogorska narodna vojska je nakon formiranja prebačena iz Stare Gradiške u rajon Karlovca, gdje je u taktičkom pogledu, kao i u pogledu opskrbe stavljena pod komandu 2. 5. ustaškog sdruga. Prilikom provođenja vojne organizacije, specijalna
Drljevićeva komisija pristupila je odabiru ljudstva. Oficiri i četnici iz drugih krajeva zemlje odvojeni su i predani ustašama. Od toga su pošteđeni samo Hercegovci, jer su tretirani kao i Crnogorci. Stanovit broj četnika s teritorija Srbije također je izbjegao da bude predan ustašama, pošto je, po nagovoru crnogorskih četnika, izjavio da je iz Crne Gore. Oficiri i ostale četničke starješine iz Crne Gore i Hercegovine također su bili odvojeni od ostalog ljudstva i smješteni u posebne prostorije. Drljevićeva je komisija pristupila njihovu saslušavanju.Oni oficiri ili istaknutiji članovi bivših građanskih partija koji su bili eksponirani kao izraziti neprijatelji crnogorskih federalista, odnosno separatista, također su predani ustašama. Ostali pak četnički oficiri i starješine, koji su bili primljeni u Crnogorsku narodnu vojsku, morali su prethodno potpisati tekst zakletve »Nezavisnoj Crnoj Gori«.
Za razliku od ostalih četničkih jedinica koje su neposredno poslije poraza na Lijevča-polju prišle Sekuli Drljeviću, ustaše su četničku grupu na čelu s Pavlom Durišićem, koja se kasnije predala, odmah razoružale.Svakako su to učinili sa znanjem Sekule Drljevića, a —kako se čini — i na njegovu sugestiju. Opet je formirana komisija koja je saslušavala Durišića i njegovu grupu.Pavle Durišić, Zaharije Ostojić, Petar Baćović, Dragiša Vasić, stanovit broj članova četničkog Nacionalnog komiteta za Crnu Goru i gotovo svi oficiri koji su se poslije Lijevča-polja nalazili u Đurišićevoj grupi — ukupno oko 150 ljudi — upućeni su u logor u Jasenovcu, gdje su ih ustaše pobile. Prema četničkoj verziji, Durišić je s nekoliko najbližih suradnika živ spaljen. Isto
mišljenje zastupa i Hermann Neubacher u svojem djelu Sonderauftrag Südost 1940 — 1945 (Bericht eines fliegenden Diplomaten, Seeheim, 1966).
