Hrvatski povijesni forum

V.
Hrvatski narod nije nikada promatrao svoju političku borbu sa stajališta velikih ideoloških sukoba. Hrvatski vojnik u svojoj borbi mario je i još uvijek mari za rat za Hrvatsku, za borbu u obrani hrvatske nezavisnosti a u velikom broju slučajeva također za borbu da očuva vlastiti dom i život svoje obitelji pred napadom neprijatelja. U stvari, hrvatska država sudjeluje u velikom svjetskom ratu isključivo za to da brani svoj teritorij i njegova obrana ima svojstvo isključivo narodnog obrambenog rata. Hrvatski narod zna vrlo dobro da osovinske sile u njihovom programu ratnih ciljeva nisu planirale osnivanje hrvatske države. Berlin i Rim vjerovali su čak krajem ožujka 1941. god. da će se Jugoslavija pristupajući Trojnom paktu uključiti u njihov ratno--politički sistem. No, pomoću vlastite revolucije hrvatski je narod stvorio gotov čin postojeće hrvatske države, čemu su Njemačka i Italija morale prilagoditi svoje stavove, a čime je Hrvatskoj pošlo za rukom da iskoristi sebi u prilog njihovo suparništvo na našem teritoriju i da održi hrvatsku državu usprkos dobro poznatoj činjenici da je Italija sistematski nastojala da je slomi, što je otvoreno izjavio general Roatta prilikom talijanske kapitulacije.
Da bismo upotpunili sliku naše međunarodno-političke situacije u godini 1941. potrebno je utv rditi činjenicu da se Komunistička partija Jugoslavije, za vrijeme stvaranja hrvatske države, nije aktivno borila protiv nje sve dotle dok je Sovjetski Savez održavao odnose s Trećim Reichom na temelju poznatog ugovora o uzajamnom nenapadanju. S otpočinjanjem rata na Istoku, otpočele su snažnije partizanske akcije protiv hrvatske države, u početku isključivo od strane članova Komunističke partije Jugoslavije. Poslije sloma Jugoslavije Moskva je na najdrastičniji način otpustila bivšega jugoslavenskog ambasadora u SSSR-u dra Milana Gavrilovića.
Borba partizana nije nikada naišla na odobravanje u širim krugovima hrvatskog naroda koji nije nikada prihvaćao stajalište da je Hrvatska jednako tako okupirano područje kao srpski i slovenski krajevi. Usprkos činjenici što je hrvatski narod teško podnosio prisutnost stranih vojski na svom području, ipak se držanje hrvatskih masa prema njima razlikovalo od odnosa, primjerice, srpskih masa prema njemačkom, talijanskom i bugarskom okupatoru.
Hrvatski narod vidi prvenstveno u borbi partizana za uništenjem hrvatske države radi stvaranja boljševičke Jugoslavije prijetnju hrvatskom narodu i državi, dalje pokušaj Sovjetskog Saveza da formira širu teritorijalnu zajednicu i izgradi po mogućnosti što veće područje za vlastiti utjecaj i da se omogući posredno širenje njegove moći sve do Jadranskog mora na potezu od Kotora do Trsta.
Prema tome, borba hrvatskog naroda protiv partizana ili patriota - kako se oni obično nazivaju - samo je obrambena borba. Poprimila je ogorčena i surova obilježja uslijed ideološkog, političkog sustava kao tendencije diktirane od komunističkog vodstva partizana. Komunisti žele vidjeti u svakom pojedinom hrvatskom nacionalističkom konzervativcu, bez obzira na njegovu stranačku orijentaciju, »fašistu« i »ratnog zločinca« koji je skroz na skroz rđav i ne zaslužuje pažnju Saveznika.
Zbog toga su, na primjer, poubijali na surov način velik broj predstavnika Hrvatske seljačke stranke i znatan broj svećenika svih vjeroispovijedi, naročito katolike.
Takav oblik vođenja rata opravdavale su zapadne velesile kao potrebu da se veže i uništi što je moguće veći broj njemačkih vojnika. Takav oblik ratovanja, međutim, poprimio je svojstvo rata istrebljenja, okrutnog ubijanja i besmislenog rušenja škola, crkava, javnih zgrada, nezaštićenih seljačkih domova itd. Takvo gorko iskustvo bilo je razlog što je hrvatski narod ustao kao jedan čovjek da brani svoju imovinu, život i narodni opstanak.
VI.
Treba pripisati čudnovatom lancu okolnosti činjenicu što je do oživljavanja hrvatske suverenosti došlo u jednoj međunarodnoj situaciji koja se pretvorila u paradoks. Želimo reći da je - koliko god to izgledalo čudnovato — hrvatska država, čiju uspostavu treba prvenstveno pripisati poticanju hrvatskih nacionalističkih krugova, najvećim dijelom sljedbenika najvećega hrvatskog liberala i demokrata dra Antuna Starčevića, poprimila vanjske značajke jedne autoritativne države! To se tako zbilo uslijed vanjskog pritiska koji se jasno odražava u činjenici što čak ni spise »Oca domovine« (popularno ime za A. Starčevića) nije bilo moguće objaviti u njihovom originalnom obliku za vrijeme rata, iako je to bila želja Hrvata, nego se dopuštalo da se izdavač ograniči samo na izvode ispuštajući najvažnije političke poglede dra Starčevića koji je bio najveći protivnik pruskog imperijalizma i najvatreniji pobornik zapadne demokracije.
Neprekidno stremljenje hrvatskog naroda bilo je u tome da postigne rješenje nacionalnog pitanja u suglasju sa starim hrvatskim konstitucionalizmom i parlamentarizmom. Hrvatski Sabor predstavlja jednu od najstarijih institucija te vrste. Pojavio se u ranom srednjem vijeku; ima tisućugodišnji kontinuitet i stoji uz bok u svom dugom trajanju engleskom i ugarskom parlamentu. U skladu s tom tradicijom bio je ponovno sazvan hrvatski parlament (Sabor) i njegov suvereni kontinuitet oživjeli su hrvatski zastupnici izabrani na izborima 1914. i 1938. godine jer je bilo prekinuto njegovo djelovanje u razdoblju od 1918. do 1941. godine. Spomenuti zastupnici su upravo oni koje spominje odluka Krimske konferencije.
Hrvati su stoljećima vodili borbu za ustavna prava i Hrvatska je u stvari jedna od onih zemalja koje su prožete osjećajem za ustavnost, iako Hrvati nemaju pisanog ustava — slučaj poput onog u Engleskoj i Ugarskoj. U novoj situaciji nastaloj nakon iščeznuća pritiska velikih totalitarističkih susjeda, Hrvatska će s najvećom radošću pozdraviti demokratsku i ustavnu vladu. Hrvatski narod u svojoj ukupnosti prožet je idejom svog velikog vođe, učitelja i narodnog tribuna Stjepana Radića koji je umro kao žrtva hrvatske državne ideje. Na čelu hrvatske države ima biti predsjednik hrvatske republike. Njega treba izabrati narod pomoću općeg i tajnog prava glasa. Hrvatska ima biti parlamentarna država u posjedu svih političkih sloboda (slobode štampe, sastajanja, udruživanja i suradnje). Ona ima iskoristiti sve mogućnosti stranačkog opredjeljivanja, od krajnje ljevice do krajnje desnice. Četiri temeljne slobode kako su ih objavili veliki Saveznici imaju biti zagarantirane u Hrvatskoj. Jedan od razloga što su Hrvati vodili borbu protiv jugoslavenske države bila je, između ostalog, odsutnost takvih sloboda i one u stvari i ne mogu postojati u državi u kojoj većina stanovništva ima centrifugalne težnje zbog čega središnja državna vlast (u jugoslavenskom slučaju vlast Srba) mora neizbježivo suzbijati svaku vrstu slobodnog izražavanja volje ljudi i mora pristupati nedemokratskim metodama u naizmjenično više ili manje naglašenoj formi.
Zbog naprijed navedenog razloga obnovljena Jugoslavija ne bi nikako mogla biti demokratska.
VII.
Na temelju svih naprijed izloženih činjenica hrvatski narod ima puno pravo tražiti od svih međunarodnih čimbenika, koji načelno priznaju pravo samoopredjeljenja svim kulturnim evropskim narodima, da se to pravo prizna i hrvatskom narodu na temelju postojećeg činjeničnog stanja hrvatske države.
Na slobodnom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, a napose u glavnom gradu Zagrebu nalazi se danas više od milijun izbjeglica iz svih krajeva Hrvatske, kao i iz Srbije, Crne Gore, Albanije i Bugarske i oni su osvjedočeni prijatelji Engleske i Sjedinjenih Država. U Hrvatskoj se nalazi više visokih crkvenih dostojanstvenika sa svojim klerom, među ostalim arhiepiskop crnogorski i velik broj njegovog klera.
Svi oni strahuju od nasilja partizana čiji su kriminalni čini opetovano bili potvrđeni. Na hrvatskom području nalazi se više stotina tisuća vojnika hrvatskih oružanih snaga kao i znatan broj nacionalnih boraca iz Srbije i Crne Gore, koji u suradnji sa slovenskim nacionalnim borcima odbijaju razarajuće napade partizanskih snaga. Usprkos činjenici što se njemačke snage povlače, pretežno bez borbe, same ove hrvatske snage u stanju su da se suprotstave dugo vremena svim napadajima, čak i da unište neprijatelja. Međutim, u sadašnjim okolnostima borba hrvatske vojske ne može dugo potrajati i stoga zbog međunarodne pravde, dužnosti da se spasi srž hrvatskog naroda i drugih naprijed spomenutih naroda, kao i brige za velik broj izbjeglica - potrebno je pružiti pomoć hrvatskom narodu.
Vlada hrvatske države želi i moli da što prije upute vojnu misiju u Hrvatsku kako bi se u potpunosti upoznala sa stanjem stvari. Ujedno molimo da pošaljete Vaše oružane snage na teritorij naše države da biste olakšali ovo teško stanje. Na taj se način hrvatski narod u hrvatskoj državi stavlja pod Vašu moćnu zaštitu.
Velika Britanija i Sjedinjene Države priznaju pravo da imaju vlastitu državu čak i narodima koji su bili poraženi u sadašnjem ratu. Zašto bi samo Hrvatska koja, k tome, nije nikoga napadala, nego se jedino branila od napadaja, imala strepiti da bi mogla izgubiti i ono najmanje na što svaki narod ima pravo, tj. svoju državu. Svakoj vojsci priznaje se pravo na predaju, ali samo bi hrvatska vojska imala biti jednostavno poklana in ćopite et in membris, makar ta vojska - budući branitelj svog naroda i države - nije nikada imala nikakvih zavojevačkih težnji.
Zagreb, 4. svibnja 1945.

Obrana Hrvatske prema tome nije borba za bilo kakvu, a najmanje fašističku, političku ideologiju. To je čisto hrvatski nacionalni obrambeni rat. Dokaz za to jest i činjenica, da je mjeseca listopada 1944. - kada se vjerovalo, da će doći do angloameričkih iskrcavanja na hrvatskoj obali u Dalmaciji — bila izdana hrvatskim vojnim postrojbama u tome području zapovied, da se hrvatske oružane snage nemaju opirati ni suprotstavljati pokušaju bilo kakvog vojničkog iskrcavanja i vojničkih djelatnosti angloameričkih četa na našem državnom teritoriju. Hrvatski narod je spreman urediti svoje granice, a u prvom redu na Istoku na širokogrudnoj bazi,
S nacionalnim elementima Srbije, Crne Gore i Albanije već danas postoje odnosi suradnje u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.
Hrvatski narod je u pogledu određenja svih granica spreman prihvatiti arbitražu Velike Britanije i Sjedinjenih Država Amerike. U pogledu razgraničenja s Italijom ističemo, da Hrvatska u Rijeci gleda ne samo svoju najvažniju luku, nego i izlaz Podunavskih zemalja na Jadran i Mediteran