Hrvatski povijesni forum

Prenosim prepričani dio knjige "Španovica. Kronika nastajanja i nestanka" Tončija Erjavca, izd. "Novi Liber", 1992..

Veći dio knjige bio je završen 1982. godine, ali obljavljena je tek 1992, nakon političkih promjena u Hrvatskoj. To je omogućilo da bude tiskana kompletna, sa nekim dijelovima, za koje je bio pritisak na autora da se izostave.

Knjiga opisuje nastanak sela Španovica, njegov razvoj do početka Drugog svjetskog rata, događaje tijekom rata i uništenje sela te poslijeratno zatiranje od strane vlasti i očuvanje uspomene od strane izbjeglih stanovnika. Dodano je poglavlje o događajima 1990-1992. godine.

Podijeljena je u pet dijelova i 18 poglavlja. Dodani su prilozi: popis pučanstva 1941, nacrt sela sa označenim svim kućama (napravljen prema sjećanju danas živućih ljud, te popis korištenih pisanih izvora.

Autor, koji je u doba tih zbivanja bio dječak, razgovarao je sa svim preživjelima i rekonstruirao osobne sudbine svakog pojedinog muškarca koji je u Španovici tada živio, te nekih žena, koje su sudjelovale u događajima.

Možete vidjeti, kako je strašno vrijeme bilo, kako je običnom čovjeku bilo teško snaći se i kako se povijest ne može svesti na gotove formule i ideološke simplifikacije. Prtfelako je iz svega isticati i inzistirati samo na onim dijelovima koji odgovaraju nečijim današnjim psihološkim potrebama, metafizičkoj vjeri ili ideološkim uvjerenjima.


Već početkom svibnja partizani se ponovno pojavljuju u okolici. Sve više Španovčana gine u pojedinačnim akcijama odmazde. Često su prije smrti mučeni. Ponekad su i oni žrtve ustaškog terora: jednu trudnicu ustaše su ubili zato jer je kontaktirala sa zaručnikom Srbinom iz Grđevice. Do napada na Španovicu 5. listopada 1942. poginulo je na razne načine 13 muškaraca, dva starca i dvije žene. Dvoje Srba iz okolice ubili su partizani, pod sumnjom za špijunažu: dovoljno je bilo to, što su ih ustaše iz Španovice pustile žive.

Sve više Španovčana počinje strahovati da će morati platiti ceh za svoje, ali i za tuđe grijehe. Strana ustaška posada, na čelu s Vuletićem, terorizira i mještane. Pripremna bojna počela se osipati, ljudi izbjegavaju javiti se na pozive.

U drugoj polovici 1942. ustaše započinju masovno "dizanje" sela u okolici s namjerom potpunog uništavanja svih srpskih sela na području kotara Pakrac. U tome sudjeluju , uz španovačke jedinice, ustaške jedinice iz Lipika. Više stotina muškaraca iz sela Kusonje i Dragovići (možda oko 700 ukupno) bili su 13. kolovoza 1942. satjerani u crkvu u Kusonjama, poliveni benzinom i spaljeni. Oni za koje nije bilo mjesta u crkvi pobijeni su mitraljezima i bačeni u bunar.

Cilj tih akcija nije bio samo likvidacija žitelja, nego i pljačka. Ljeti 1942. otimalo se i odvozilo žito. U Španovicu i Dragoviće dovezene su ogromne kamare žita, koje je trebalo ovršiti. Krajem kolovoza i početkom rujna 1942. Na prisilni rad bilo je dovedeno oko 150 muškaraca i žena iz srpskih sela; nakon obavljenog posla,35 žena i 22 muškarca su ubijeni.

Nakon te "krvave vršidbe" uslijedilo je "čišćenje" mjesta od srpske djece iz susjednih sela, koju su neki Španovčani uzeli sebi kada su im roditelji bili odvedeni u logore, te djece s Kozare. Desetak dječaka i djevojčica bilo je odvojeno da budu pobijeni. Samo jedan seljanin, ustaša Stipe Larma iz Čačićeve satnije, imao je dovoljno hrabrosti da se usprotivi i "otme" svoju štićenicu, 13-godišnju djevojčicu Ljubu Kučera iz susjednog sela Gornji Grahovljani. Stipe Larma je kasnije ubijen u Bleiburškom pokolju.

Popis žrtava iz 12 okolnih srpskih sela, napravljen ubrzo nakon rata, bilježi 209 palih boraca i 1.616 žrtava fašističkog terora.

Neraspoloženje seljaka prema ustaškoj vlasti i strah za vlastitu sudbinu gomilali su se u drugoj polovici 1942. zbog zvjerstava koje su činili neki Španovčani, a još više stranci u ime Španovice. Seljaci su otvoreno protestirali protiv postupaka prema srpskim selima. Tabornik Toma Skender, domaći čovjek ustaje protiv naredbe za akciju na susjedno selo Branešce 11. kolovoza 1942. Uz tabornika je cijelo selo i većina Pripremne bojne. Zapovjednik Vuletić je uhapsio tabornika i nekoliko pripadnika pripremne bojne, a ostalima zaprijetio da će im sam suditi. Oduzima oružje od kuće do kuće svim članovima Pripremne bojne i prevozi ga u zapovjedništvo bojne u Lipik. Potom saziva selo pred zgradu općine i s prozora na katu, poput Führera, drži prijeteći govor ljudima koji slušaju kao ovce. Slušatelji, čini se, iz svoje kože niti mogu, niti smiju, niti znaju. Ne smiju ni od Vuletića, ni od portizana. (Ipak je jedan od seljana od svibnja 1942. održavao veze s partizanima, a drugi pobjegao partizanima, gdje je međutim zbog nediscipline i sklonosti alkoholu bio strijeljan krajem 1942.)

Dva dana nakon tog događaja, 13. kolovoza, uslijedio je gore spomenuti napad na sela Dragović i Kusonje, uz sudjelovanje Crne legije iz Lipika, u kojem je bilo osobito mnogo pobijenih. Samo dio oružja je kasnije vraćen članovima Pripremne bojne; to je bio razlog da su partizani prilikom napada naišli na slabiji otpor nego što su očekivali.

Krajem rujna 1942. iznad Daruvara na Papuku okupile su se jake partizanske snage s namjerom da napadnu grad. U posljednji čas Daruvar je dobio vojna pojačanja od oko 900 vojnika i napad je odgođen. Tada štab Treće operativne zone tkzv "Narodnooslobodilačke" vojske u Hrvatskoj (Slavonija i Srijem) odlučuje izvesti napad na Španovicu. Prije napada, održani su govori borcima, usmjereni na to da se napad ne pretvori u osvetu Srba nad Hrvatima. U zraku je ipak ostala lebdjeti već preko pola godine na obje strane slušana krilatica: "U Španovici ni mačka neće ostati živa."

U akciji je sudjelovalo ukupno oko 1700 slavonskih, banijskih i moslavačkih partizana. Od toga oko 600 u napadu i preko 1000 na osiguranju. Neposredni napad izvršio je Psunjski odred. U ustaškom uporištu Španovica-Dragović bilo je tada pod oružjem 40 ustaša stožerne satnije i 60-80 naoružanih pripadnika Pripremne bojne.

Napad je započeo oko ponoći 4-5. listopada 1942. Odmah nakon početka napada, članovi Pripremne bojne pobjegli su iz "bunkera" u kuće. U roku od pola sata već su prvi partizani bili među kućama. Zastavnik Ivica Vuletić, sa desetak ustaša, uspio je pobjeći prema Pakracu. U selu je nastao opći metež. Neki bezglavo bježe, a neki se u kućama utvrđuju i očajnički brane. Neke kuće su već u plamenu.

Zbog toga što su tako brzo upali u selo, neki su partizani, zbunjeni, pucali jedni na druge. U kasnijim prikazima o toj borbi, partizanski sudionici iznosili su jako pretjerane priče o otporu. Slično je bilo i u izvještaju Ministarstva unutarnjih poslova NDH, u kojime se navode kontradiktorne brojke, a na jednom mjestu tvrdi da je u napadu poginulo oko 400 partizana. Prema izvještajima partizanskih jedinica poginulo ih je 12, a 44 ranjeno. Zarobili su oko 100 pušaka (što je možda pretjerana brojka), sedam šmajsera i jedan mitraljez.

Proboj prema selu pokušala je ustaška vojnica iz Pakraca, ali je bila odbijena. Ustaško zrakoplovstvo, nakon izviđanja oko pola devet ujutro, bombardira Dragović i Španovicu u šest navrata. Materijalne su štete bile znatne, ali poginuo je samo jedan partizan i jedan dječak iz Španovice.

U Dragoviću, 15-ak ustaša iz Stožerne satnije pružilo je žestok otpor iz dobro utvrđene austrougarske općinske zgrade. Kad im je ponestalo streljiva, uspjeli su izvršiti proboj do Pakraca.

Borbe su se vodile tijekom dana 5. listopada. Više od polovice kuća je izgorjelo. Sve kuće su postepeno zauzete, osim nove općinske zgrade u Španovici, u kojoj je bilo 20-ak muškaraca s jednim mitraljezom i desetak pušaka, te pedesetak žena i djece. Oni su se uspjeli održati. Partizani tijekom tog dana odvode oko 160 zarobljenih mještana, među njima mnogo žena i djece, prema selu Gornje Šumetlice.

Slijedećeg dana, u utorak 6. listopada ujutro, poslije nove serije paljenja kuća, partizani se povlače iz Španovice, ostavljajući za sobom potpunu pustoš. Odveli su 600 kola hrane i ostalog, preko 150 grla marve, "mnogo" (prema izvještaju) konja i više od 80 svinja.

Zarobljene žene i djeca pušteni su kućama. Muškarce odvode iznad Gornje Šumetlice, u brdo, gdje ih ispituju i strijeljaju. Imali su popis svih članova Pripremne bojne, koji im je dostavio jedan suradnik iz Pakrata, i strijeljali sve njezine pripadnike. Nisu strijeljani oni koji su bili u domobranima. Oko 40 muškaraca je strijeljano, neki su pušteni; dvojicu puštenih su malo kasnije ubili okolni seljaci.

Onima koji su pošteđeni, u utorak 6. listopada popodne održan je politički govor. Govorili su dvojica, jedan od njih bio je Karlo Mrazović. Rekli su im da rat nije završen, te da se rat ne vodi protiv Hrvata, već samo protiv ustaša. Pozvali su ih na odricanje od ustaške ideologije. U jednom od izvještaja čak je zabilježeno da su neki od Španovčana reagirali sa "Pravo nam i budi". Rečeno je da su kažnjeni samo krivci.

Mnogi su ubijeni u borbama u selu. One koji su bježali prema selu Gornje Grahovine, gdje su lokalni srpski seljaci držali zasjedu, bili su svi pobijeni poljoprivrednim alatkama. Dvojica Španovčana u selu živi su spaljeni. Jedan muškarac nađen je u Dragoviću zaklan, s vlastitim testisima u ustima.

Povlačenje partizana nije značilo kraj ubijanja za Španovčane. Ubrzo nakon njihovog odlaska, 6. listopada prijepodne, u selo iz pravca Pakraca ulazi Ivica Vuletić sa manjom grupom ustaša, na čelu ostale vojske u dvije kolone. Glavni zadatak bit će im dokazati "izdaju" zbog koje je pala Španovica, bez ikakvog istražnog postupka,dokaza i sudjelovanja vlasti. Kao izdajice su istoga dana strijeljeni tri muškarca, četiri žene i jedan šestogodišnji dječak. Supruga jednog od strijeljanih, 53-godišnjakinja, prebjegla je nakon toga partizanima. U zatvoru u Lipiku nešto kasnije ubijena je jedna 16-godišnja djevojka.

Trebala je biti ubijena i gore spomenuta 13-godišnja srpska djevojčica Ljuba Kučera, koju je ranije spasio Stipe Larma (u doba napada bio je kao ranjenik u Pakracu.) Stipetova majka Kata s djevojčicom je pobjegla iz sela, praćena vatrom ustaške patrole, i predala je njenoj baki u jednom obližnjem selu.

Nasuprot gornjem ikonoboračko-partizanskom prikazu, evo kako to često prenose danas okolo po netu.

Cestom mučeništva- Kusonje, Španovica, bučje.

Proći cestom od Lipika preko Pakraca do Požege, danas više ne znači hrabrost, nego potrebu upoznati Kusonje, Španovicu, Bučje. To su mjesta hrvatske povijesne patnje i mučeništva. Hrvati toga kraja bili su izloženi četničkom iživljavanju već prije Drugog svjetskog rata. (...) Desetak kilometara od Kusonja, između Psunja i Ravne Gore, nalazi se Španovica. To je mjesto velike hrvatske tragedije i stradanja, poput onih hrvatskih sela koja su od 1941. do 1942. na isti način stradala od četnika i partizana. Španovica dijeli sudbinu Boričevca, Cetingrada, Udbine, Gvozdanskoga, Zrina..., gdje su Hrvati poubijani i protjerani, mjesta zapaljena a crkve do temelja srušene. Scenarij napada 1991. – 92. bio je isti kao od 1941. – 42. U ta mjesta Hrvati se nikada poslije nisu uspjeli vratiti i obnoviti život. Povrh sela Španovice nalazi se groblje, a na njem je veliki spomenik koji su podignuli protjerani Španovčani u znak sjećanja na 398 žrtava od 1939. do 1949. godine. O tragediji koja se ondje dogodila najbolje govore knjige Tončija Erjavca Španovica, kronika nastajanja i nestanka (Zagreb, 1992.) i monografija Zvonimira Erjavca Španovački rodoslov, rekonstrukcija mjesta kojega više nema (Požega, 2006.). U tim svjedočanstvima može se naći podatak da su prije Drugog svjetskog rata Srbi počinili prvo ubojstvo 18. listopada 1939. godine u Kusonjama. Izveli su mučki atentat na Peru Vrtara, ondašnjeg predsjednika HSS-a iz Španovice. Selo je bilo naseljeno Hrvatima već od 1864., a prije Drugog svjetskog rata imalo je oko dvije i pol tisuće žitelja. U napadu srbopartizana 5. – 6. listopada 1942. zaklana su i ubijena 142 Španovčana, zapaljeno je 227 kuća i selo je do temelja uništeno. Mnogi mještani završili su u masovnoj grobnici, a ostali prisilno raseljeni. Nakon 1945. srbokomunisti su zabranili povratak preživjelim Hrvatima. U selo su se naselili i prisvojili ga Srbi, koji su ga 1942. i palili. Ta nepravda traje sve do danas: preživjeli Španovčani i njihovi potomci ni u hrvatskoj državi nisu dobili pravo na povrat svojega vlasništva. Nažalost učinjena je čak nova nepravda: Srbima koji su se 1991. oružano pobunili, uništavali Pakrac i Lipik, obnavljene su kuće na zemlji koja je nakon 1945. i administrativno oteta od protjeranih Španovčana. Crkva Sv. Duha u Španovici ostala je čitava u napadu 6. listopada 1942. godine. Zapaljena je tek dva tjedna nakon tog napada. Izgorjelo je sve osim zidova koji su ostali sve do 1945. godine. Nakon rata zidovi crkve minirani su sa 75 kg dinamita, a cigla je ugrađivana u staje i svinjce novih srpskih kolonijalista. Cilj je bio uništiti svaki trag i spomen na partizanski zločin i etničko čišćenje koje je ondje provedeno, zabilježeno je u knjizi Španovački rodoslov Zvonimira Erjavca.

Mučenička povijest ovog kraja nije jednostavna već višeslojna. Dvadesetogodišnji velikosrpski starojugoslavenski represivni režim ostavio je u Hrvata duboke rane. Tonči Erjavec navodi u svojoj kronici i stradanja Srba u vremenu od 1941. - 1942. godine u ovom kraju. Tijekom 1941. u Španovici se dogodilo nekoliko premlaćivanja Srba, kasnije su slijedile racije i krvave osvete po okolnim srpskim selima, motivirane traženjem skrivenog oružja. U takvim ratnim okolnostima stradavaju nedužni i na srpskoj strani. Kolo zla se nastavilo srbopartizanskim napadom na Španovicu.

Ako imas postavljena dva spomenika sa istom porukom





ovdje je kristalno jasno da je to izgradjeni propagandno-politicki kapital, koji .....

1. Daje Hrvatima njihov masakr napravljen od Srba i/ili komunista (izjednaceni srbi,cetnici i komunisti, svi na zajednickom nazivniku), koji im dozvoljava da verbalno kontriraju srpskom genocidu u Jasenovcu sa "hrvatskim genocidom"

2.. Omogucuje Hrvatima da se ograde od "srpsko-komunistickog rezima", koji je izvrsio taj tzv masakr (koji se nije desio). Omogucuje im da portretiraju sebe kao nevoljne partnere u SFRJ, vise osudjenike ,nego ravnopravan narod

3. Takav masakr im daje "mucenistvo" .Grijesi ustasa sada mogu da budu okajani, njihovim mucenistvom u Spanovici, sto opravdava  oboje, hrvatsku naciju i NDH.

Ustaska propaganda svijesno stavlja hrvate i ustase na zajednicki nazivnik, stvarajuci privid da su svi hrvati ustase, pa da moraju da imaju kolektivnu krivicu za ustaska zlodjela. Oni su bili obmanuti, i/ili krivo vodjeni, ali njihova "zrtva", nekako prociscava (kao posle ricinusovog ulja) cijelu hrvatsku naciju od ustaskih grijehova
Ovakva fascinantna predodzba, je zapravo vrlo slicna nekim od tema kosovskog mita; estetifikacija zrtvovanog, i ideala moralnog pobijednika u fizickom porazu.Drugim rijecima, ne samo da su masakrirani od partizana,nego ustase (ustase postaju vojnicine, a ne stranacka milicija tipa SS), nego su i "polozili zivote na oltar domovine".Spanovica tako postaje mit o moralnom izboru, i tako transformira notorne koljace i nacisticke kolaboratore u patriote, dajuci Hrvatima privid statusa zrtve u  Drugom svijetskom ratu, a ne agresora u istom.

Quote from: kiseli1 on June 01, 2011, 11:00:21

Spanovica tako postaje mit o moralnom izboru, i tako transformira notorne koljace i nacisticke kolaboratore u patriote, dajuci Hrvatima privid statusa zrtve u  Drugom svijetskom ratu, a ne agresora u istom.

E ovom rečenicom radiš upravo istu stvar koju kritiziraš u prijašnjem tekstu, tj. izjednačavaš Hrvate  i ustaše.
Hrvati u ii. ratu i jesu bili žrtve - ustaša, četnika i naposljetku komunista, a bili su i nezaobilazan dio NOP, tako da su agresori mogli biti jedino u slučaju ustaša=Hrvat, ili partizan=agresor.

napisao sam u tekstu slijedece

Ustaska propaganda svijesno stavlja hrvate i ustase na zajednicki nazivnik, stvarajuci privid da su svi hrvati ustase, pa da moraju da imaju kolektivnu krivicu za ustaska zlodjela. Oni su bili obmanuti, i/ili krivo vodjeni, ali njihova "zrtva", nekako prociscava (kao posle ricinusovog ulja) cijelu hrvatsku naciju od ustaskih grijehova

pa svhati u tom kontekstu