Hrvatski povijesni forum

Evo kako je sam ustaški poglavnik protumačio akciju Lorković-Vokić:

Njihova (četnička) namjera doći u Zagreb i tu uništiti hrvatsku državu bila je u sporazumu s njemačkim generalom Glaise von Horstenau pripremana pola godine prije i tempirana na vrieme pod konac 1944. godine. Bilo je sve priređeno, da im to uspije bez ikakova napora, a za to su imali poslužiti Vokić i Mladen Lorković, koje je general Glaise uveo u urotu, čiji je program bio sporazum s četnicima i postrojenje s njima zajedničke vlade u Zagrebu. Na taj bi način izpalo, da su sami Hrvati likvidirali svoju vlastitu državu, a velikosrbskim bi četnicima njihova namjera bila uspjela himbenim i lukavim načinom bez borbe i ikakovih žrtava.
Međutim stvar je propala, jer je general Glaise na zahtjev hrvatske vlade morao zemlju napustiti, a Vokić i Lorković su bili uklonjeni sa svojih dužnosti, i time sva trojica onemogućena u svojoj daljnoj raboti.
O svemu će tome svojedobno biti iznesene pojedinosti i obširni podatci.

To sve do svoje smrti u Madridu (1959) Pavelić nije učinio, samo nam je ostavio ovo kao priču za malu djecu.
Sasvim protivno postupio je njegov hvaljeni zapovjednik PTS-a ustaški pukovnik Ante Moškov koji je u istrazi poslije oslobođenja (naravno , više se ne zna , da li je bilo oslobođenje, oslobađanje , ili okupacija....stvar gledanja...) napisao cijeli jedan mali elaborat o »puču«.

Naša se historijska publicistika relativno često bavila »pučem Lorković—Vokić«, ali je pri tom ispoljila na mnogo mjesta i kod pretežnog broja autora nepouzdanost, težnju autora da zagolica i »zablista« novim podacima i - što je najgore — potpuno izostavljanje u tekstu navođenja lokacije izvora, a to je sve njena gotovo stalna boljka.
Na primjer, Slavko F. Odić u tri bolja nastavka u zagrebačkom Vjesniku u srijedu pod naslovom: Iza kulisa drugog svjetskog rata u Jugoslaviji — Dvije linije iste politike (VUS, 9., 16. i 23. I 1957) prikazao je djelovanje gen. Glaisea u Zagrebu i u trećem nastavku dodirnuo »slučaj Lorkovič—Vokič«. Pritom je pokazao da raspolaže sa zanimljivim izvorima i dobrim poznavanjem pojedinosti. U svojoj knjizi Neostvareni planovi (Zagreb 1961) proširio je problematiku i pokušao da u granicama raspoložive dokumentacije prikaže neprijateljsku djelatnost usmjerenu protiv rukovodstva Narodnooslobodilačkog pokreta i posebno protiv vrhovnog komandanta NOV i POJ maršala Tita. Dakako da je tu iznova djelovanju gen. Glaisea posvetio posebnu pažnju. Reproducirao je na kraju rukovet prevedenih njemačkih dokumenata ispuštajući mjestimično pojedine pasuse i izostavljajući uopće navod gdje se ti dokumenti nalaze u originalu. Ipak, Odićeva knjiga predstavlja prvi i to pozitivan doprinos boljem poznavanju zbivanja u vezi s ustaško-njemačkim odnosima u rasponu od 1941. do 1945. godine.
Mato Rajković, u svojim člancima, obilno se bavio ustaškom NDH. U seriji članaka pod naslovom »Prošlost na optuženičkoj klupi - Posljednji manevar« (Vjesnik u srijedu od 3. IX do 5. XI 1958) Rajković je — koristeći zapisnike saslušanja pojedinih aktera i poneke dokumente koje je mjestimično već koristio Odić - ocrtao »aferu Lorkovič-Vokić« i njen rasplet na sjednici ustaške vlade 30. VIII 1944. Rajković u novoj seriji: Povijest na optuženičkoj klupi - Ante Pavelić od Franka do fašizma (Vjesnik u srijedu od 11. II do 15. IV 1970) pokušao je da portretira ustaškog poglavnika i da skicira njegov životni put. Pritom je koristio i Pavelićeve memoare objavljene posthumno u emigraciji (Ante Pavelić, Doživljaji, I, Madrid 1968).
Nikola B. Milovanović, u seriji članaka pod naslovom »Zakulisne igre ustaša i oko ustaša« {Vjesnik od 4. V do 2. VI 1970), koristio je također već otprije poznate podatke i dokumentaciju u vezi s »aferom Lorkovič—Vokić« i odlaskom gen. Glaisea, kao i zapisnike o saslušanjima pojedinih ustaških dužnosnika (Lisaka, Miloša, Gržete i drugih, a osobito one A. Moškova). Isti autor objavio je kasnije i knjigu (Generali izdaje, I—II, Beograd 1977) i čitavu jednu glavu prvog sveska posvetio ustaškom poglavniku (str. 291-453). U poglavlju »Dvolična uloga izdajnika« (str. 432-445) ocrtao je pojedinosti »afere Lorkovič-Vokić«. Milovanović je tu obilno koristio elaborat A. Moškova o puču, zapisnike o saslušanjima, kao i već po Odiću 1961. god. objavljene dokumente. Milovanović je, nažalost, propustio u knjizi da navede izvore svojih podataka, a mjestimično je pokazao upadljivu nesigurnost, neobavještenost i neumjesnost pri prikazu odnosa i u nazivima.
Mato Rajković vratio se u svojim »Sjećanjima na Oznu« 1979. god. na »aferu Lorković- - Vokić« i tu dobrano iskoristio zapisnik saslušanja Vladimira Košaka.
U podužoj seriji I. Horvata i J. Ružića: Posljednji manevri (Večernji list od 29. XII 1962. do 1. III 1963), autori koriste u izvodima brojne zapisnike o saslušanjima, bave se i »pučem«, ali u svemu - prikazujući »posljednje manevre« - čine i podosta faktografskih promašaja.
Medu raznim publikacijama, objavljenim u emigraciji, spomena je vrijedna rasprava o »puču« Ive Omrčanina na talijanskom jeziku (Il »putsch« croato nel 1944, Rivista di studi internazionali, Firenca, 1950, god. XVII, sv. 2, str. 248-254). U njoj autor hvali patriotizam poznatog germanofila M. Lorkovića koji pred očima — pri uspostavljanju dodira sa zapadnim saveznicima zaslugom I. Meštrovića i A. Juretića - nije imao drugo nego spas »hrvatske suverenosti« ! Pripreme su - prema Omrčaninu - tekle s dva kraja: na jednoj strani »Hrvati su pripremali revoluciju kod kuće«; na drugoj, zapadni saveznici iskrcavanje u Dalmaciji. U tom cilju bila je već sastavljena vlada u Zagrebu — za prvi početak koaliciona: ustaše i mačekovci — na čelu sa St. Perićem, s tim da je kao D-dan bio predviđen 1. rujan 1944. kad je imala uslijediti i operacija iskrcavanja. Međutim, do iskrcavanja nije došlo, a Lorkovič, Vokić, Jurčić i mnogi drugi bili su uhapšeni. Omrčanin servira i ovakvo tumačenje zašto nije došlo do iskrcavanja: Juraj Krnjević htio se neposredno pred početak operacije posavjetovati s Ivanom Šubašićem, predsjednikom jugoslavenske kraljevske vlade. Subašić - koji nikada nije bio hrvatski nacionalist nego je uvijek bio povezan s dinastijom Karađordevića - ispričao je što se sprema ministru Dragi Marušiču; Marušič je to telefonski dostavio Titu, a Tito Staljinu. Staljin je nato zatražio od Roosevelta da se akcija stornira i to je bio kraj!
Vladko Maček u svojim uspomenama (In tbe Struggle for Freedom, New York 1957, str. 255-257) vrlo je škrt pri spomenu »afere Lorković-Vokić«. Nešto je saznao o pripremama - piše on - posredstvom Lj.Tomašiča; mjesec dana poslije atentata na Hitlera režim mu je u stanu na Prilazu 9 bio pooštren i nitko ga nije mogao posjećivati a ubrzo zatim je zagrebački radio objavio vijest o uhićenju Lorkovića i Vokića. Uslijedila su masovna hapšenja članova HSS dok je August Košutić izmakao hapšenju i prešao partizanima. Toliko Maček.
Jere Jareb u knjizi Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije (Buenos Aires 1960, str. 111-115) pruža obilje bibliografskih podataka iz emigrantske i strane periodike i o »aferi« i - za divno čudo - konstatira da je tadašnja ustaška vlada, rekonstruirana 1. rujna 1944. izbacivanjem Lorkovića i Vokića, zavela ekstremnu pronjemačku politiku u Hrvatskoj i logična posljedica takve Pavelićeve politike bila je hrvatska katastrofa u Bleiburgu!

(sve do sada navedeno je prepisano iz B.Krizman "Ustaše i Treći Rajh" )

Meni se čini kako pokušaj jer o puču u klasičnom značenju te riječi ne može biti govora koincidira sa promjenom kursa Rumunije i Bugarske te također neuspješnog Mađarskog. U svakom slučaju to je bila posljednja prilika da Hrvatska kao država uspije preživjeti slom dotadašnjih pokrovitelja. No kako smo vidjeli Pavelić nije htio ispustiti uzde iz ruku. Valjalo bi istražiti dogadjaje u tom svijetlu te uz to provjeriti i što je u Španjolskoj radio grof Pejačević te ulogu njegovog rođaka u slamanju pokušaja Mađarske i događaja oko Hortijevog sina i Otta Skorcenija. No kako sam naveo to su samo indicije no previše je koincidencija da bi sve bilo slučajno.

Meni se čini kako pokušaj jer o puču u klasičnom značenju te riječi ne može biti govora koincidira sa promjenom kursa Rumunije i Bugarske te također neuspješnog Mađarskog. U svakom slučaju to je bila posljednja prilika da Hrvatska kao država uspije preživjeti slom dotadašnjih pokrovitelja. No kako smo vidjeli Pavelić nije htio ispustiti uzde iz ruku. Valjalo bi istražiti dogadjaje u tom svijetlu te uz to provjeriti i što je u Španjolskoj radio grof Pejačević te ulogu njegovog rođaka u slamanju pokušaja Mađarske i događaja oko Hortijevog sina i Otta Skorcenija. No kako sam naveo to su samo indicije no previše je koincidencija da bi sve bilo slučajno.

Grof Petar Pejacevic je bio poslanik NDH u Spanjolskoj.Za njega su se 1944 godine zauzimali Englezi.

"U novembru 1944, u vremenu kada sam bio zastupnik Ministra spoljnih poslova-svjedoci Sava N.Kosanovic-ambasador Stivenson isao je zvanicno kod mene, da mi saopsti da Forenj Ofis moli da jugoslavenska vlada ne preduzima nista protiv grofa P.Pejacevica ministra NDH u Madridu,"jer je dragocene usluge ucinio saveznickoj stvari"; 1951. objavljeno je da je Pejacevic Ministar Sp.P. u Pavelicevoj vladi u Argentini." (AJ, zbirka Save N. Kosanovica,Jugoslavijabila je osudjena na smrt.Pozadina sporazuma u Moskvi , rukopis, str.34)
Zasogurno je Pejacevic za vrijeme svog sluzbovanja cinio usluge britanskoj obavjestajnoj sluzbi.Kosanovic iznosi pretpostavku da je niz visokih funkcionara bliskih A.Pavelicu podrzavao tijesne veze s Intelligence Service-om.Tu spominje ,na primjer, andriju Artukovica, Mirka Lammera i Branimira Jelca.

Njemacki poraz kod Staljingrada u februaru 1943 je ubjedio Hortija da je vrijeme , da izvuce Madjarsku iz rata.Zapdni saveznici su odbili primirje, ali su pristali 9 augusta 1943, da nece bombadirati Madjarsku, pod uslovom da madjarsko ratno zrakoplovstvo i PZO ignoriraju saveznicke avione koji prelijecu madjarski teritorij na putu za Njemacku.Odnosi sa Njemckom su se jos vise poostrili , kada je Madjraska odbila da se angazira protiv partizana u Srbiji.
Svjestan situacije, Hitler je naredio operaciju "Margareta I", 19 marta 1944 i okupirao Madjarsku.Madjari nisu pruzili otpor, Horti je ostao Predsjednik drzave, ali je Premijer M.Kalay uhapsen.Njemacka okupacija je anulirala dogovor sa zapdnim saveznicima, i americki i engleski bombarderi su poceli eliminirati madjarske strateske ciljeve
Priblizavanjem Crvene Armije madjarskim granicama, je prisililo Hortija da 28 septembra 1944 , tajno posalje general-lajtnanta Faraghoa u Moskvu , da zamoli Staljina za prekif vatre.Staljin je 11 oktobra 1944, pristao na madjarski zahtjev , pod uslovom da se Madjarska povuce na trijanonske granice od prije 1938 godine.Njemacka SD (Sluzba Bezbjednosti) je saznala za Faraghijevu misiju, i 15 oktobra 1944 u 10 ujutro, Skorzeny je u operaciji "Mis" oteo Hortijevog sina, i u kratkoj diplomatskoj igri nakon toga , Horti , kao regent i Predsjednik je abdicirao

lorkovic je uvijek bio germanofil, a vokic je bio direktor zeljeznickog prometa, koji je za tri godine od potporucnika, postao general. jedna uzasna kombinacija za bilo kakvu urotu (mozda za dobru komediju)

Britanska promicba iskrcavanja na balkanu, 1943 i 1944 godine, bila je potrebna zbog vise razloga;
1. da bi se animirali sovjeti, u smislu da se britanci trude da otvore drugi front u evropi, i smanje pritisak na crvenu armiju
2. da bi izblefirali okolinu i ubijedili je da britnaci jos uvijek vladaju svijetom ( a ako ne svijetom, onda barem europom)
3. da bi skrenuli pzanju nijemcima sa logicne atalntske obale i i iskrcavanja negdije u francuskoj

citavi timovi su radili , na imaginarnim operacijama, stvarajuci imaginarna trupe, i opterecivajuci radio-transmisiju porukama, koje je njemacka prislusna sluzba uredno gutala

veliki poglavnik je izvrsio evakuaciju svoje obitelji , pod pratnjom , 3 kamiona hrane, i koji kamion zlata/valute, 1944 godine.u svojim govorima plebsu, izgledalo je kao dramska rola subica-zrninskog u odbrani sigeta; u realnosti, tajming govori u prilog, da je on uspostavio kontakte sa britancima/ amerikancima, i da je poceo vrlo ozbiljno da planira svoju evakuaciju
likvidacija urotnika, kao zastitna mjera , pred bilo kakvom buducom istragom, i eliminacija svjedoka,govori o mudrosti mafijaskog kapoa, koji je zahvaljujuci providjenju, i tehnici " biti na pravom mjestu i u pravi vrijeme" ostvario ono sto po licnim i organizacionim kvalitetama ne bi nikada ostvario

u okviru te promicbe, ova epizoda se vrlo lijepo uklapa; jedini dobitnik je bio Pavelic

U svojim dvojbenim pisanjima Ivo Omrcanin dotice se i te teme u vise svojih knjiga dajuci u svemu tome i sebi nekakvo znacenje. Dakle kako vidimo grof Pejacevic je bio odredjena spona te bi mozda danas bilo moguce u britanskim pismohranama i pronaci kakova je njegova uloga bila.

Ponajviše mi je nejasno kako su se čelnici NDH očekivali da ih, stavimo li milion drugih velikih i važnih pitanja na stranu, Saveznici prihvate, kad su se već odlučili za partizane odbacivši četnike čija je vlada uživala gostoprimstvo tih istih Saveznika!? Ustaški režim je bio nelegalan i neligitiman pri instaliranju, a niti je kasnije uspio proširiti legitimacijsku bazu, koja je jedina mogla biti garant bilo kakvog razgovora s Amerikancima. Pa oni su oklijevali podržati jednog C.d.Gaullea dok se nisu uvjerili da ima široku potporu Francuza. Kako bi se onda moglo očekivati da ikad prihvate režim poput ustaškog?

Koliko znam u cijeloj toj ujdurmi trebala je biti oformljena vlast od strane HSS-a (ne zaboravimo nijemci su cijelo vrijeme igrali na kartu HSS-a te je bilo vise ponuda Maceku da preuzme vlast. Pored toga domobrani bi razoruzali ustasku vojnicu, Pavelic bi se povukao i NDH bi dobila kakav takav legitimitet pred zapadom za opstanak. Medjutim misljenja sam da je to moglo igrati do Teheranske konferencije a nakon toga su karte bile vec cvrsto podijeljene te NDH ni pod kojim oblikom vlasti nije mogla opstati. Tada su zapadni saveznici imali suradnika koji se bori i koji je jugoslavenski nastrojen sto im je u tom trenutku trebalo. Ostalo je samo pitanje transformacije "sumara" u regularnu vlast sto se postiglo u lipnju 1944 na Visu dogovorom Tito Subasic. Jedina zapreka je bio sistem za koji se Tito borio no kako su sovjeti dio antihitlerovske alijanske chercil je to otklonio rijecima "necete vi zivjeti u Jugoslaviji"