To bi mogla biti uvjetna istina, Bosno.
Pregovori između tadašnjih republika trebali su dati odgovor kakva Jugoslavija. Dok je poznato da su Hrvati i Slovenci tražili labavu konfederaciju a Miloševiću je i onoliko federalizma bilo previše pa je htio centraliziranu Jugoslaviju. Koliko je to daleko od velike Srbije ili je to bio samo put prema cilju možemo procijenjivati. Uostalom u Jugoslaviji se moglo hiniti nekakava jednakost u velikoj Srbiji i to bi bilo nemoguće pa bi to izazivalo još veći otpor nesrpskih naroda.
Samo u prvoj fazi do propalog kongresa komunista Milosevic se zanosio idejom da postane novi Tito uz majorizaciju politickog sistema i promjenom skupstine Jugoslavije u kojoj bi se biralo po sistemu jedan covjek jedan glas sto bi dovelo do majorizacije na stetu manjih nacionalnih grupa. Nakon kongresa a sto mozes dobro iscitati u memoarima Borisava Jovica dolazi do promjene plana i odluke o stvaranju Velike Srbije. No na javno verbalnom nivou govorilo se o stvaranju nove drzave u kojoj bi bili oni koji zele ostati u njoj te o pravu naroda na secesiju za razliku od tumacenja sa zapadne tribine koja je trazila pravo republika na otcepljenje. Nadalje ponuda konfederacije bila je samo taktika prema vanjskom svijetu jer se znalo da Milosevic uvjeren u svoje prednosti (kontrola vojske) u pregovorima nece na tu ponudu pristati. Moras znati kako srpsko vodstvo nije moglo preko noci javno obznaniti plan pravljenja velike Srbije te su se verbalno zalagali za Jugoslaviju a s druge su strane pustali Seselja da govori o sustini te nove drzave.
Inace cijela povijest drzave od 1918 do 1990 bila je prozeta borbom izmedju federalizma i unitarizma.